Obeštećenje logoraša iz "Morinja" moglo bi se dogoditi u skoro vreme, čekamo samo odgovor crnogorske strane, izjavio je juče ministar vanjskih i evropskih poslova Hrvatske Gordan Grlić Radman za HRT.
Uz najavu da bi, kako se procenjuje, oko 300 hrvatskih državljana, skorih dana mogli dobiti novčanu naknadu za dane provedene u prihvatnom centru u Morinju, Grlić Radman je Crnoj Gori još jednom održao i svojevrsnu lekciju iz istorije:
"Tu nije bilo tzv. građanskog rata, jer da ga je bilo, onda bi svaka bivša republika imala ratna delovanja. Međutim, takvih delovanja nije bilo u Srbiji, Crnoj Gori. Crna Gora nije osjetila rat, ali mi jesmo. Agresija je dolazila s istočne strane iz Srbije i iz Crne Gore", rekao je Grlić Radman.
Uz ovo, hrvatski ministar ponovio je da je hrvatska vlada pozdravila odluku Vlade Crne Gore da zaštiti spomen-ploču u Morinju, ali je, neočekivano, ispostavio novi zahtev – da se ploča u Morinju koja govori o "crnogorskoj sramoti" i "velikosrpskoj agresiji" – "otvori za posetioce". Hrvatska je zadovoljna i što je sa bazena u Kotoru uklonjeno ime vaterpoliste Zorana Džimija Gopčevića pa je bazen dobio ime – vladike Petra Drugog Petrovića Njegoša.
Hrvatska je, izjavio je na kraju ministar, spremna da Crnoj Gori na putu za Brisel, učini i jedan popust. Naime, po Grlić Radmanu, Crna Gora mora ispuniti sedam i po od osam hrvatskih uslova pre pristupanja EU, preostala polovina od osmog, pitanje razgraničenja na moru, može ostati za dane pošto Podgorica proslavi prijem u evropsku porodicu naroda. Naravno, i ta polovina uslova mora biti ispunjena po hrvatskim uslovima.
Sve ovo što je juče izgovorio Grlić Radman, crnogorskim zvaničnicima u lice je pre sedam dana, na Svetom Stefanu, rekao i hrvatski premijer Andrej Plenković.
"Hrvatska i Crna Gora u četvrtak su postigli velik napredak po pitanju obeštećenja logoraša", rekao je tada Plenković, naglasivši da Zagreb od Podgorice očekuje da do kraja godine reši i druga pitanja ako želi do tada završiti pregovore.
I dok iz Zagreba stižu sve očigledniji signali da je Crna Gora na pragu da ispuni i treći hrvatski zahtev kako bi zatvorila ključna pregovaračka poglavlja, da obešteti logoraše iz "Morinja", u samoj Crnoj Gori ćutanje o zloglasnom logoru "Lora" kraj Splita u kome je tokom rata, na najmonstruoznije načine umoreno 14 crnogorskih vojnika iz nikšićko-šavničke grupe postaje sve glasnije. "Lora" se u zvaničnoj komunikaciji, sem od strane retkih, više i ne pominje.
A, po podacima Dokumentaciono-informativnog centra "Veritas", kroz Loru je od 1992. do 1997. prošlo više od 1.000 zvanično registrovanih zatvorenika, stvarni broj je veći jer oni određeni za likvidaciju nisu ni popisivani. Najmanje 70 ljudi je pobijeno.
Sam Gordan Grlić Radman, koji insistira na obeštećenju za "Morinj", gde nijedan hrvatski građanin nije ubijen, svojevremeno je u intervjuu podgoričkim "Vijestima" izjavio kako "ne postoji i nikad nije postojao nikakav logor Lora", da to nije otvoreno pitanje, već "narativ koji cilja na izjednačavanje agresora i žrtve".
Na drugoj strani, svedočenja Veselina Bojovića, jedinog preživelog iz petnaestočlane nikšićko-šavničke grupe rezervista i vojnika JNA zatočenih u logoru "Lora" kraj Splita, jedan su najstrašnijih priloga istoriji beščašća i ljudskog ludila, a prave reči nema, na ovim prostorima.
"Zid nas je delio. Cele noći trajalo je mučenje, dopirao je jauk, zapomaganje (...) poznao sam crnogorski naglasak. Narednog dana je sve utihnulo, a mene su stražari pozvali da još jednim očistim te prostorije gde su mučeni. Tu je bila krv na sve strane, delovi tela...", pričao je Bojović u jednom od svedočenja crnogorskim medijima.
"Tvoji su zemljaci sad u hladnjači", posvedočio je da su mu čuvari rekli sledećeg jutra.
Bojović je sa još 12 vojnika, rezervista JNA i dvojicom oficira zarobljen 12. aprila 1992. godine na putu od Mostara prema Čapljini, prebačeni su najpre u Metković a zatim u vojno-istražni centar "Lora". U "Lori" je ostao 125 dana…
"Šta su nam tamo radili to ljudski um ne može da smisli. Ni Jasenovac nije ravan šta je za kratko vreme urađeno u 'Lori'. Biju, dovedu njihove pijane sa ratišta da se iživljavaju nad nama… Kako se pojave na hodniku traže Crnogorce da izađu na hodnik… Maltretiranje, koga si pobio, koliko si pobio… Šta sam pobio, ja sa 18 godina otišao u vojsku…", samo je deo svedočenja Bojovića zabeleženog u filmu "Zlo proljeće 1992." Televizije Nikšić.
"Luka Adžić, momak, 30-tak godina, imao je bradu, biju ga po četvorica, sve puca na njemu, nema dela tela iz kog ne ide krv. Daju nam noževe da bodemo jedan drugog, narede nam da šamaramo jedni druge… Prikopčaju indukcione telefone na polni organ a onda nam narede da vrtimo ručicu… Tri noći u bloku C haos, čujemo kuknjavu, molbe naših da ih pobiju, katastrofa… Drugo ili treće jutro odveli su me u blok C da oribam toalet, krvavi zidovi, sve u krvi, ćelije krvave, iza zaključanih vrata čuje se zapomaganje – 'Ubi me molim te, spasi me, ubi me, molim te samo kap vode mi daj'", nastavak je i samo deo ovog jezivog svedočenja.
Svedočenje Gavrila Tripkovića koji je bio zatočenik "Lore" ušlo je u izveštaj Amnesti internešenela za 1993. godinu. Svedočio je kako ga je upravnik logora Tomo Duić uveo u jednu od ćelija "Lore", ono što je tamo zatekao slika je koja je preplašila i neke od zločinaca.
"Bila su njih petorica, u uniformama, naslonjeni na zid, poređani po podu, neki u poluležećem položaju. Izmrcvareni, polomljenih ruku i nogu, krvavi. Bile su im odsečene uši, samo jedan od njih je imao jedno uvo. Nekima od njih bile su izvađene oči, drugima su predamnom vadili oči. Sećam se kako je jedan o mučitelja jednom od onih ljudi odsekao jezik. Jednom nisu izvadili oči pa je mogao da vidi šta se sa onim ljudima radi, onda su počeli da kolju jednog po jednog", deo je ovog užasnog svedočenja koje je preneto u pomenutom filmu.
"Batinanje zatvorenika rukama, nogama, gumenim crevima, palicama. 'Telefoniranje' u vidu priključivana pojedinih naročito osetljivih delova tela na indukovanu električnu struju iz poljskog telefona. Prisiljavanje zatvorenika da po tri dana i tri noći ne smeju da sednu niti legnu. Prisiljavanje zatvorenika da sami sebi kopaju rake u dvorištu logora. Prisiljavanje zatvorenika da do iznemoglosti trče po logorskom krugu. Pretnja ubistvom zatvorenika na taj način da se prisiljavaju da glavu stave na panj dok su stražari zamahivali sekirama. Držanje zatvorenika po celu noć u buretu sa vodom. Čupanje ili brijanje na suvo brada zatvorenika. Dozvoljavanje građanima Splita i bolničkom osoblju i pacijentima u bolnici Firule da tuku zatvorenike na razne načine. Gašenje cigareta po telu, glavi i ustima zatvorenika. Prisiljavanje zatvorenika da po ceo dan gledaju u Sunce. Prisiljavanje zatvorenika da jedu tucani kamen i pesak", samo je, po svedočenjima preživelih deo popisa mučenja u "Lori".
Ima toga još mnogo, nad nekim načinima iživljavanja, nad nekim od bestijalnosti, prosto staje mozak.
"Prema Bojovićevom kazivanju datom u pomenutom crnogorskom dokumentarcu, jedan od neposrednih izvršilaca zločina u Lori bio je upravnik logora Tomislav Duić, od koga je i on dobijao najviše batina. Za glavnog neposrednog izvršioca torture nad Lukom Adžićem, rezervistom iz Nikšića, Bojović imenuje Tanju Duić (danas 'proslavljena' hrvatska spisateljica pod prezimenom Bjelobrajdić), tadašnju Duićevu suprugu. Opisuje da je mučenje vršeno tako što je Duićeva Adžića bacala pod noge, gazila, uvlačila u kućicu za pse, terala da reži dok drugi zatvorenici na njega laju", napisao je svojevremeno u autorskom tekstu Savo Štrbac iz Dokumentaciono informativnog centra "Veritas".
Za to vreme, predsednik Crne Gore Jakov Milatović govori o dostojanstvu države i naroda pred hrvatskim zahtevima.
"Crna Gora je zemlja koja želi najbolje moguće odnose sa Republikom Hrvatskom, ali sasvim sigurno ne smemo doći u situaciju da izgubimo svoje državno dostojanstvo kao rezultat ishoda ovih pregovora", rekao je Milatović.