"Rajnmetal" - Fabrika koja je ostvarivala Hitlerove snove. A onda su prste umešali i Britanci

Oči Berlina ponovo su ovih dana uprte u "Rajnmetal", nemačkog proizvođača naoružanja čiji čelnici obećavaju u medijima da će povećati proizvodnju artiljerijske municije kako bi njome opskrbili ukrajinsku vojsku, ali i zapadnoevropske zemlje čija su skladišta utanjila posle donacija u oružju Ukrajini.

Kompanija, čiji je suvlasnik britanski koncern BAE, proizvodi i top od 120 milimetara za tenk "leopard 2", čiju je isporuku Kijevu Berlin najavio krajem januara. A ima nešto tenkova i na zalihama.

"Rajnmetal" opet ima traženu robu. Kao i u Prvom svetskom ratu ili u Drugom svetskom ratu, kada je ova kompanija izrasla u jednog od najvećih nemačkih industrijskih giganata i drugog najvećeg snabdevača oružjem Hitlerove vojske.

Nemački proizvođač oružja bio je na kolenima nakon završetka Prvog svetskog rata, budući da je Versajskim sporazumom iz 1919. Berlinu zabranjeno da proizvodi naoružanje velikog kalibra, što je "Rajnmetalu" značajno smanjilo prihode do te mere da su u narednim godinama morali da obustave proizvodnju u pojedinim fabrikama.

Već dve godine kasnije, saveznici su odobrili "Rajnmetalu" da obnovi proizvodnju naoružanja srednjeg kalibra u manjim količinama. Fabrika počinje da raste, prelazi u ruke države, povećava proizvodnju. Novi rat bio je na pomolu.

U tekstu na portalu "Global sekjuriti", koji se bavi ovim delom istorije "Rajnmetala", podseća se da su nacisti 1936. započeli ambiciozni četvorogodišnji plan koji bi ih učinio nezavisnim i samoodrživim kada je u pitanju proizvodnja strateških materijala za vojnu industriju poput gume, benzina i čelika. Izvršenje programa povereno je kancelariji Četvorogodišnjeg plana koju je vodio Herman Gering.

Od nekoliko fabrika koje su bile dozvoljene Versajskim sporazumom, izrasla je najveća industrija naoružanja na svetu.

Njeni proizvodni kapaciteti nekada su i nadmašivali potrebe nemačke vojske, a zemlja koju su vodili nacisti 1939. postala je najveći proizvođač sirovog čelika na svetu posle Amerike, dok je proizvodnja aluminijuma nadmašila i američke kapacitete i ostavila daleko iza sebe i one u drugim državama. "Rajnmetal" bio je deo ove mašinerije.

Nemački Rajh je 1925. preuzeo kontrolni paket akcija u "Rajnmetalu", kompanija preuzima 1933. proizvođača lokomotiva "Avgusta Borsiga" i nastavlja da se širi 1936. kada je obavljeno spajanje dve kompanije u "Rajnmetal Borsing". Sa sedištem u Berlinu, kompanija je tada gotovo duplirala broj zaposlenih, da bi do 1938. imala 45.438 radnika, prema podacima iz njihovog godišnjeg izveštaja koje citira portal.

Od sredine 1930-tih "Rajnmetal" razvija i proizvodi naoružanje za Ministarstvo rata, kao i mnoga druga industrijska preduzeća u to vreme.  

Pripadnost kompanije Geringovom planu još više je ojačano u junu 1938. godine kada je Herman Gering kupio većinski udeo u "Rajnmetal Borsingu".  Sada već u redu industrijskih giganata nacističke Nemačke, poseduju fabrike u Berlinu, Diseldorfu, Zemerdi, kao i velike podružnice u Švajcarskoj i Holandiji.

Kako se navodi, kompanija je od 1936. godine imala šest podružnica u kojima se proizvodilo oružje i municija, a do prve godine Drugog svetskog rata sve pomoćne fabrike bile su pod kontrolom nemačkih oružanih snaga.   

Postali su drugi najveći snabdevač oružjem Hitlerove vojske, a u njegovim fabrikama raštrkanim širom nemačkog Rajha proizvodio se gotovo svaki važan komad naoružanja za nacističku vojsku. Prema podacima sa zvaničnog sajta "Rajnmetala", kompanija je do jula 1944. godine razvila oko dvadeset oružanih sistema na zahtev Vermahta.

"Rajnmetal" je sprovodio u stvarnost Hitlerove megalomanske ideje, kako su nazvane na sajtu same kompanije.

Kada je firer poželeo da napravi najveći oružani sistem na svetu, oni su bili ti koji su napravili samohodni minobacač "Karl" koji je, kako se navodi na sajtu, "granatirao tvrđavu u Sevastopolju na Krimu".

Još jedan veliki projekat kompanije bio je super-tenk "maus", koji je trebalo da bude najteže zatvoreno oklopno vozilo koje je neprijatelj (Rus?) ikada video.

Dugačak više od deset metara, visok skoro četiri metra i težak neverovatnih 188 tona ("leopard" ima 62 tone, na primer), Hitlerov super-tenk trošio je 3.800 litara dizela na 100 kilometara. Na stranu koliko bi dizela usisao u sebe za kretanje po frontu, "maus" do tamo nije mogao ni da stigne: bio je pretežak da se transportuje vozom preko mostova i prevelik da bi mogao da prođe kroz većinu tunela na pruzi.

Zanimljivo je da je neprijatelj ipak video "mausa". Nemačka vojska naručila je 150 ovih tenkova od "Rajnmetala", napravljena su dva prototipa, a valjda kada su videli uživo ono što je bilo jasno i po nacrtima, nacisti su otkazali porudžbinu ostalih.

Jedan od dva prototipa nacističkog super-tenka, koji nije uspeo ni da izađe iz radionice, zarobili su Sovjeti i to je jedini danas sačuvani nacistički "maus", koji se čuva u muzeju tenkova u Kubinki blizu Moskve.

Tokom Drugog svetskog rata, nemački proizvođač u svojim fabrikama municije koristio je hiljade logoraša iz nacističkih koncentracionih logora.

Grupa preživelih Jevreja tužila je "Rajnmetal" 1957. godine, ali su optužbe odbačene.

Kompanija ni danas ne skriva očigledan podatak da je tokom Drugog svetskog rata koristila prinudnu radnu snagu iz logora, a portal "Global sekjuriti" podseća da je proizvođač oružja 1966. oformio fond za isplatu odštete Jevrejima dovođenim iz logora na rad u njihovim fabrikama. Fond je bio težak dva i po miliona tadašnjih nemačkih maraka (oko 625.000 dolara), što se ocenjivalo kao vrlo neodgovarajući budžet imajući u vidu broj logoraša koji su dovođeni na rad u fabrike "Rajnmetala".

U proseku je svaki oštećeni od kompanije dobio 1.700 nemačkih maraka, odnosno oko 425 američkih dolara.