Situacija u Libanu potisnula je Iran iz pregovaračkog procesa sa SAD i još jednom pokazala da bliskoistočna diplomatija danas manje zavisi od formalnih pregovora, a mnogo više od dešavanja na terenu, ocenjuje predsednik Centra za bliskoistočne studije i gostujući predavač na moskovskom univerzitetu Murad Sadigzdade za RT.
Teheran je obustavio razmenu poruka sa Vašingtonom preko posrednika, u kontekstu širenja izraelske vojne operacije protiv Libana i Hezbolaha. Ta odluka predstavlja reakciju na širu krizu u kojoj su se libanski front, američko-iranski pregovori, izraelske bezbednosne procene, unutrašnja politika Libana, položaj Hezbolaha, regionalna strategija Teherana i nastojanja administracije Donalda Trampa da nametne bar privremenu formulu za deeskalaciju međusobno isprepleli.
Na prvi pogled, kriza deluje kao još jedan primer dobro poznatog obrasca izraelsko-libanskog sukoba. Izrael tvrdi da deluje kako bi zaštitio severne delove zemlje, odakle su stanovnici evakuisani nakon napada Hezbolaha. S druge strane, Hezbolah svoje akcije predstavlja kao otpor izraelskim udarima i povezuje libanski front sa širom borbom protiv Izraela, navodi Sadigzdade u tekstu za RT.
Libanska država poziva na okončanje napada i poštovanje svog suvereniteta, ali nema dovoljno moći ni da kontroliše odluke Hezbolaha ni da zaustavi izraelsku vojsku. Sjedinjene Države nastoje da održe pregovore u životu, jer bi širi regionalni rat ugrozio njihove interese, energetska tržišta i pozicije saveznika. Iran, međutim, razvoj događaja u Libanu ne posmatra kao lokalnu epizodu, već kao udarac celokupnoj arhitekturi svog regionalnog uticaja.
Dok su se sukobi svodili na razmenu vatre duž granice, oni su se još mogli predstavljati kao kontrolisan konflikt. Međutim, širenje izraelske kopnene operacije, prodor dublje na jug Libana, udari na područja povezana sa Hezbolahom i napadi na južna predgrađa Bejruta promenili su političku dinamiku sukoba. Umesto da samo odgovara na pretnje, kako Izrael tvrdi, stiče se utisak da nastoji da silom preoblikuje bezbednosnu sliku regiona.
Posebno simboličan bio je izraelski prodor u područje tvrđave Bofor. Za vojne stratege, to je značajna uzvišica i važna kontrolna tačka. Za Libance, međutim, ona predstavlja mesto povezano sa sećanjem na ranije ratove i otpor izraelskom prisustvu. Zauzimanje ili okupacija takvog područja poslala bi poruku da je cilj Izraela duboka intervencija u južnom Libanu.
Upravo zbog toga je Francuska zatražila hitnu sednicu Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. Za Pariz, koji ima istorijske veze sa Libanom i snažan interes za očuvanje libanske državnosti, izraelsko napredovanje predstavlja pretnju ne samo bezbednosti, već i samom principu libanskog suvereniteta.
Tradicionalni evropski partneri Izraela i ranije su kritikovali pojedine poteze izraelskih vlasti, ali su najčešće nastojali da održe ravnotežu između priznavanja prava Izraela na bezbednost i poziva na uzdržanost. Međutim, postupci Izraela na terenu nisu doprineli očuvanju te ravnoteže.
Nakon rata u Gazi, evropsko javno mnjenje već je postalo znatno kritičnije prema Izraelu. Sa novom operacijom u Libanu, rizikom od dugotrajne okupacije južnog dela zemlje i prekidom razgovora sa Iranom, čak i tradicionalni saveznici Izraela počinju da se distanciraju. To ne znači da staju na stranu Irana ili Hezbolaha, ali sve su manje spremni da bezuslovno pružaju političko pokriće politici izraelske vlade.
Snaga Izraela oduvek se nije zasnivala samo na njegovim vojnim kapacitetima i savezništvu sa Sjedinjenim Državama, već i na sposobnosti da ostane sastavni deo zapadnog političkog sistema. Ukoliko Francuska, Nemačka, Velika Britanija i drugi evropski partneri sve više budu posmatrali postupke Izraela kao faktor koji dodatno podstiče eskalaciju, međunarodna podrška će postepeno početi da slabi, smatra Sadigzdade.
To ne znači trenutni prekid odnosa, ali ukazuje na postepeno iscrpljivanje političkog strpljenja. Najpre bismo mogli videti hladnije i kritičnije zvanične izjave, zatim pojačan pritisak u okviru Ujedinjenih nacija, a potom i rasprave o isporukama oružja, trgovinskim sporazumima, pravnoj odgovornosti i priznavanju novih političkih realnosti na palestinskom i libanskom frontu.
Zašto Izrael to radi?
Izraelsko rukovodstvo želi da omogući povratak stanovnika na sever zemlje, obnovi odvraćajući efekat nakon napada Hezbolaha i pokaže izraelskom društvu da je država sposobna da zaštiti svoje granice. Od 7. oktobra 2023. godine, pitanje bezbednosti postalo je svojevrsni test poverenja građana u samu državu. Za Benjamina Netanjahua i njegov kabinet, severni front postao je merilo sposobnosti vlasti da ponovo uspostavi kontrolu u oblastima u kojima su se građani osećali napušteno i nezaštićeno.
Međutim, postoji i drugi nivo ovog pitanja. Izrael ne posmatra Hezbolah samo kao ključni deo iranskog vojnog sistema na svojim granicama. Udar na Hezbolah, iz izraelske perspektive, istovremeno je i udar na Iran. Izrael nastoji da razgradi infrastrukturu koja Teheranu omogućava da preko Libana vrši pritisak na Izrael. Zbog toga je operacija protiv Hezbolaha usmerena istovremeno ka Bejrutu, Teheranu i Vašingtonu. Izrael time jasno stavlja do znanja da nema nameru da čeka ishod američko-iranskih pregovora ukoliko bi ti razgovori mogli da očuvaju situaciju u kojoj Hezbolah zadržava svoje naoružano prisustvo na jugu Libana.
Postoji i treći aspekt, koji se odnosi na unutrašnju politiku Izraela.
Netanjahuova vlada zavisi od podrške desničarskih i versko-nacionalističkih snaga, za koje bezbednost pre svega podrazumeva teritorijalnu kontrolu, a ne kompromis. U takvom političkom okruženju, privremene bezbednosne zone lako mogu prerasti u zahteve za dugoročnim vojnim prisustvom.
U Gazi se to već ogleda u raspravama o raseljavanju stanovništva, vojnoj upravi i mogućem povratku izraelskih naselja. Kada je reč o Libanu, to podrazumeva kontrolu južnog dela zemlje, potiskivanje Hezbolaha ka reci Litani i stvaranje nove realnosti u kojoj Izrael sam određuje granice i obim sopstvene bezbednosne zone.
"Veliki Izrael" i trajna okupacija
Upravo ovde treba oprezno govoriti o ideji "Velikog Izraela", ističe autor. To nije, kako navodi, zvanična doktrina izraelske države prema Libanu, ali ona svakako postoji u svetonazoru pojedinih radikalno desničarskih i naseljeničkih krugova. Te grupe susedne teritorije posmatraju kao deo šire istorijske i biblijske karte. Čak i kada se ta ideologija ne pretoči u eksplicitnu odluku o aneksiji južnog Libana, ona ipak stvara političku atmosferu u kojoj se okupacija tuđe teritorije može opravdavati i kao istorijsko pravo i kao strateška nužnost.
Opasnost leži u činjenici da privremena vojna rešenja na Bliskom istoku često postaju dugoročne činjenice na terenu. Vojna akcija, koja je u početku usmerena na uklanjanje pretnje, vremenom se pretvara u osmatračnice, logističke koridore, zone zabrane pristupa i posebne režime kontrole. Potom se pojavljuje argument da je povlačenje nemoguće jer bi se protivnik vratio, i tako nastaje okupacija, čak i kada se ona formalno ne naziva tim imenom.
Liban je već proživeo takav scenario. Ranije izraelsko prisustvo na jugu zemlje takođe je opravdavano bezbednosnim potrebama severnih izraelskih zajednica. Međutim, za Libance je ono postalo simbol okupacije i jedan od faktora koji su doprineli jačanju Hezbolaha.
Izrael želi da oslabi Hezbolah, ali bi mu na kraju mogao obezbediti novi politički kapital.
Unutar Libana stavovi prema Hezbolahu daleko su od jedinstvenih. Deo društva smatra da ovaj pokret, zbog svojih veza sa Iranom, uvlači zemlju u ratove bez saglasnosti svih Libanaca. Za mnoge hrišćane, sunite i deo sekularne javnosti, Hezbolah predstavlja državu u državi – strukturu koja ograničava libanski suverenitet i podređuje zemlju spoljnopolitičkoj strategiji Teherana.
Međutim, kada Izrael napadne, kritika Hezbolaha postaje politički mnogo teža, jer se pokret tada predstavlja kao branilac zemlje od spoljne agresije.
Libanska država nalazi se u najslabijem položaju od svih aktera. Ona ne može da razoruža Hezbolah, jer bi to moglo dovesti do unutrašnjeg sukoba, ali isto tako ne može da zaustavi Izrael bez vojne snage koju Hezbolah poseduje. Zavisi od međunarodne pomoći, ali međunarodni mehanizmi nisu u stanju da brzo promene stanje na terenu.
Kao rezultat toga, Liban ponovo postaje poprište strategija drugih aktera. Izrael pokušava da reši pitanje bezbednosti svojih severnih granica, Iran brani svoju regionalnu mrežu saveznika, Sjedinjene Države nastoje da očuvaju pregovarački proces, a Evropa strahuje od nove destabilizacije Mediterana. A, cenu svega toga plaćaju libanski civili.
Za Hezbolah, sadašnja kriza takođe predstavlja ozbiljan test. S jedne strane, organizacija trpi vojne i infrastrukturne gubitke. S druge strane, sama izraelska ofanziva jača njen politički narativ.
Za Iran, Hezbolah predstavlja jedan od najvažnijih elemenata sistema odvraćanja od Izraela. Ukoliko Izrael bude u stanju da uništi pozicije Hezbolaha u Libanu bez ozbiljnih posledica po sebe, čitava regionalna strategija Teherana našla bi se pod snažnim pritiskom. Iransko povlačenje iz pregovaračkog procesa sa Vašingtonom nije bilo samo gest solidarnosti prema savezniku, već i pokušaj da se povrati sopstveni pregovarački uticaj. Teheran ne želi da razgovara o deeskalaciji sa Sjedinjenim Državama dok Izrael širi svoju vojnu operaciju na libanskom frontu.
Ovo je posebno važno jer je administracija Donalda Trampa istovremeno pokušavala da vodi pregovore na više koloseka: da održi kanal komunikacije sa Iranom, obezbedi produženje primirja, smanji rizike u Ormuskom moreuzu i istovremeno podrži proces normalizacije odnosa između Izraela i Libana.
Sjedinjene Države se sada nalaze u protivrečnom položaju. Žele da podrže svog ključnog saveznika Izrael, ali istovremeno nastoje da spreče širi regionalni rat koji bi ugrozio američke baze i trgovačke puteve, kao i da izbegnu opasan direktan sukob sa Iranom. Takođe žele da stabilizuju Liban, jer bi novi rat mogao da uništi i ono malo preostalih državnih institucija i izazove široku regionalnu krizu.
Da li je Izrael ponovo potkopao pokušaj pregovora između Irana i SAD?
Bez obzira da li je Izrael namerno krenuo da sabotira razgovore ili ne, upravo se to dogodilo. Za izraelski desničarski kabinet, svaki sporazum između SAD i Irana koji ne eliminiše Hezbolah i ne demontira iransku regionalnu mrežu je neprihvatljiv. Izraelska eskalacija u Libanu izbacuje Iran iz procesa, jača jastrebove u Teheranu i daje izraelskoj desnici argument sa kojim se sa Iranom ne može pregovarati.
Netanjahu, pod pritiskom desničarskih saveznika i usred nepoverenja značajnog dela društva, oseća stalnu potrebu da demonstrira snagu. Svako zaustavljanje operacije u Libanu bez vidljivog rezultata smatralo bi se slabošću, a svaki pritisak SAD mogao bi se koristiti kao dokaz da samo tvrdolinijaški kabinet može zaštititi zemlju od spoljnog diktata.
Odluka Izraela da pojača pritisak i odbaci diplomatiju dolazi sa strateškom cenom. Može da dobije bitke protiv Hezbolaha, uništi njegove komandne centre i infrastrukturu i potisne ga od granice. Ali ako je krajnji rezultat još jedna okupacija, to neće rešiti nijedan od problema Izraela na duži rok. Naprotiv, moglo bi ponovo da pretvori Hezbolah u simbol otpora, oslabi libanske kritičare pokreta i vrati region u ciklus koji je već doživeo.