Tramp može da priča šta god hoće: o svojim čudesnim oružjima, čija imena je veoma teško ponoviti, o trijumfu nad Venecuelom i o blistavoj pobedi nad Iranom, koju je, navodno, postigao za samo nekoliko dana.
Uopšte, veoma je čudno šta je on sve izgovorio o Iranu. Čitav niz veoma čudnih, kontradiktornih izjava, koje su, verovatno, namenjene domaćoj publici, što nas navodi da posumnjamo u njegovo mentalno i psihičko zdravlje.
Činjenice su, međutim, činjenice. Posle rata, dugog 39 dana, Iran kontroliše Ormuski moreuz. Kako na svom blogu primećuje pisac iz Šri Lanke Indradžit Samaradživa, Iranci okružuju Ormuski moreuz i nastavljaju da pucaju na svaki brod koji odstupi od određene rute.
Amerika može da pomera imaginarna tržišta, dodaje Samaradživa, ali Iran pomera sirovu naftu. To je osobina koja povezuje sve zemlje okupljene oko BRIKS-a: one raspolažu dragocenim sirovinama i resursima, koji toliko nedostaju Americi.
Skokovi mrtve mačke
"Njujork tajms" je 30. juna izvestio: "Saobraćaj kroz Ormuski moreuz se oporavio u ponedeljak, nakon usporavanja tokom vikenda, izazvanog pojačavanjem napada SAD na Iran. Prema podacima firme za pomorsko praćenje 'Kpler', 40 brodova je prešlo pomorskim putem, u odnosu na 24 prethodnog dana i 39 u subotu".
Ovo se, piše Samaradživa, naziva "skokom mrtve mačke": "Ako mrtvu mačku bacite sa 50. sprata zgrade, ona će odskočiti kada udari o trotoar. Ali, to ne znači da je živa. To je i dalje mrtva mačka", Ili čuveni papagaj iz skeča Monti Pajtona, gde prodavac tvrdi da je papagaj živ, ali kupac vidi da je uginuo.
Skok mrtve mačke možemo prepoznati u Memorandumu o razumevanju, potpisanom između SAD i Irana. Ako Memorandum o razumevanju shvatite kako treba, nastavlja ovaj autor, to je bio tupi udarac američke imperije o zemlju – Ormuz, koji sada kontroliše Iran.
Tržišta su, međutim, pomislila da je mačka živa i odmah su snizila cene, ali je došlo samo do kratkotrajnog skoka ponude. Amerika je onda ponovo bacila mačku. Možda će možda odskočiti još nekoliko puta, ali jasno je da je ona mrtva.
Amerikanci mogu da manipulišu tržištima, ali više ne kontrolišu protok sirove nafte kroz Ormuz. Mogu i da manipulišu zapadnim medijima, ali fizička stvarnost ima poslednju reč.
To je pantomima, piše Samaradživa, u kojoj Tramp izgovara neke gluposti, mediji ih onda prenose, a tržišta reaguju kao da se nešto zaista dogodilo. Ipak, glavni glumac u toj igri je bez pantalona, kaže autor iz Šri Lanke: "Imperija je gola, papagaj je mrtav, a mrtva mačka se bliži svom poslednjem skoku..."
Trampova plovidba na Titaniku, sa ledenim bregom u pozadini
Sve u svemu, oni koriste medije i tržišta da manipulišu cenama i povećavaju potražnju, mada je ponuda i dalje u padu.
Uz to, Amerikanci imaju rupu od četiri meseca koju treba da začepe i mnogo godina rekonstrukcije koju treba obaviti. Zapadni ekonomisti su, piše ovaj autor, samo ulizice na dvoru, a ako ludi kralj kaže "skoči", oni samo pitaju koliko visoko. Zapadna imperija pokušava da vlada dekretom nad robom – sirovom naftom – koje ima sve manje.
Da bi prikrile svoj nedostatak odeće, SAD pumpaju naftni mulj iz svojih skladišta naftnih rezervi, koja su blizu operativnih minimuma. Umesto da se ponašaju racionalno, oni povećavaju potražnju kako bi stekli političke poene.
"Moreuz je otvoren! Pobeđujemo! Sve je u redu!", viče Tramp. Ovo iznenađujuće dobro funkcioniše, sve dok, što neće biti iznenađujuće, jednom ne prestane.
Dakle, čak i da je moreuz potpuno otvoren, trajalo bi mesecima da se kriza snabdevanja reši. Današnje cene ne odražavaju ništa osim Trampovog narcizma, dodaje Samaradživa.
Zapadna tržišta se ponašaju kao da je problem rešen (a nije) i kao da je rešen odmah (a to svakako nije). Kako tvrdi ovaj pisac, previše su nadraženi sopstvenom potražnjom. Tramp kaže: "Ja sam kralj sveta!" i tako nekako održava zapadna tržišta iznad nivoa mora, ali to je plovidba na Titaniku, sa ledenim bregom u pozadini.
Iran je u sasvim drugačijoj poziciji: on samo treba da čeka. Američke baze u Persijskom zalivu su uništene, Amerika još neko vreme može da se šunja oko Indijskog okeana, ali koliko dugo i po koju cenu? Kako zaključuje Samaradživa: Iran je već dobio rat za Ormuz, ali u SAD to još ne shvataju.
Američki rat protiv multipolarnosti
Da li je, međutim, rat u Persijskom zalivu zaista okončan?
SAD su se, tvrdi brazilski geopolitičar Pepe Eskobar, odavno pretvorile u "imperiju stalnih ratova, prepada i pljačke", u pravu "imperiju haosa".
Rat protiv Irana već sada možemo svrstati u dugi niz sukoba koje su započele SAD, piše italijanski politikolog i publicista Aleks Marsalja za sajt "Antidiplomatiko", ali bez mogućnosti da ga okončaju.
To je, uostalom, element kontinuiteta koji karakteriše američki imperijalizam već preko pola veka, dodaje on, poput Vijetnama, Prvog zalivskog rata, Somalije, bivše Jugoslavije, Avganistana (2001-2021), Drugog zalivskog rata, Libije, Sirije, itd, sve do rata u Ukrajini, koji traje sve do danas.
Sve to spada u istu logiku: logiku permanentnog rata, destabilizacije i promocije haosa. To je, uostalom, isti element na kojem se i do sada zasnivala zapadna kapitalistička reprodukcija: militarizam i rat se ovde vide kao "unosan posao", koji pokreće tehnološki razvoj i ekonomski rast.
Rat protiv Irana je rat protiv čitavog BRIKS-a, a on će očigledno biti dugotrajan. Za američki imperijalizam, tvrdi Marsalja, to je egzistencijalna borba, koja teži da politički porazi BRIKS i da preuzme njihove esencijalne resurse.
Osim ako ne smatramo slučajnošću to što se napad na Iran dogodio samo dve godine nakon pridruživanja Irana BRIKS-u, dodaje italijanski politikolog. Slično tome, svedoci smo destabilizacije dve države sa jakim vezama sa Kinom i Rusijom – Venecuele i Ukrajine.
Geoekonomska slagalica se spaja i savršeno se preklapa sa geopolitičkom realnošću, sa jasnim ideološkim ciljem, zaključuje Marsalja: opsada Moskve i posebno Pekinga – to je "komunizam", koji je Tramp nedavno pominjao kao glavnog neprijatelja Amerike.
Ko nije sa nama, on je neprijatelj "američkog načina života" i mora biti uništen. Ovako ili onako.