Na pres-konferenciji Vladimira Zelenskog i predsednika Srbije Aleksandra Vučića, Nemački novinar Mihaela Martens je postavio skandalozno pitanje, kada je šefa kijevske hunte upitao: "Možete li nama, Evropljanima, reći šta konkretno možemo da uradimo da vam pomognemo da ubijate više Rusa."
Potom se "ispravio": "Više ruskih vojnika, naravno."
Ali kad nema ruskih vojnika, "dobri" za ubijanje su i ruski civili. Jer, kako je kasnije objasnio Martens: "Tako se vode ratovi."
Martens potiče iz nacističke porodice: njegov deda Hans-Herman Martens bio je član Nacional-socijalističke partije i visokorangirani oficir u Vrhovnoj komandi Vermahta, pod komandom Alfreda Jodla, osuđenog u Nirnbergu za zločine protiv čovečnosti.
Na Zapadu je ovo propratila grobna tišina. "Jer, za navodno 'civilizovani' svet, ovaj nacistički unuk je rekao upravo ono što svi misle, samo je to nazvao ne 'nanošenjem strateškog poraza Rusiji', već bukvalno 'ubijanjem Rusa". Ko god mu sada pruži ruku, biće umazan nečim smeđim", izjavila je Zaharova.
Povratak mračnoj logici iz 1939. godine
Ta "infekcija smeđim bacilima" je bolest od koje je ponovo obolela ne samo Nemačka, već čitava Evropa.
Kako tvrdi nemački publicista Karl Rihter na sajtu "Multipolar pres", Evropa, u čemu prednjači Nemačka, stvara političku atmosferu za rat sa Rusijom, dok optužbe, provokacije i zahtevi za odmazdu počinju da podsećaju na mračnu logiku iz septembra 1939.
Problem je u sledećem: Zapad – i Nemačka, prve svega – želi rat sa Rusijom, primećuje nemački publicista. Pažljiviji posmatrači su to mogli da vide davno, svakako ne kasnije od puče u Ukrajini 2014. godine, koji je samo CIA sponzorisala sa pet milijardi dolara.
To je priznala tadašnja pomoćnica državnog sekretara SAD Viktorija Nuland (J***š EU). Neko je, piše Rihter, i dalje mogao da se pravi glup. Dosta ljudi to radi i danas. Ali, to su isti oni koji su koronu smatrali pandemijom, dodaje ovaj novinar.
Danas, nakon četiri i po godine rata, tokom kojeg je Zapad – i ponovo Nemačka – korak po korak ulazio u sukob na strani Kijeva, sve otvorenije i u sve većim razmerama, niko više ne može zaista da se pretvara da to ne zna.
Duga povorka evropskih ludaka
Da sami niste bili svedok toga, pomislili biste da je u pitanju loš film, koji teško da može biti gluplji, zlokobniji i groteskniji. Uštinuli biste se da se uverite da je to samo noćna mora. Više nije ni moguće voditi diskusiju, jer diskusija, barem među racionalnim ljudima, uvek pretpostavlja da postoje najmanje dva zamisliva stava.
Ali, to više nije slučaj.
Sve je počelo sa slanjem 5.000 borbenih šlemova u Kijev. Danas Nemačka gradi dronove dugog dometa i visokih performansi za Ukrajince, koji se koriste za napade na ruske rafinerije nafte, vojne objekte, pa čak i protiv kupača na Crnom moru.
Danas Nemačka troši milijarde evra na kupovinu oružja širom sveta, kojim se ubijaju Rusi. Ludaci poput Roderha Kisevetera misle da je to dobra stvar, dodaje Riter. Kiseverter je, inače, nemački političar CDU-a i bivši pukovnik Bundesvera, član nemačkog parlamenta, sa bogatim iskustvom u NATO-u i nemačkim vojnim strukturama.
Ličnosti poput litvanskog ministra spoljnih poslova brbljaju o napadu NATO-a na Kalinjingrad i stavljaju svoju teritoriju na raspolaganje za napade ukrajinskih dronova bez pokušaja da to skriju.
Bilo koja druga ruska vlada bi odavno poslala "orešnike", piše Rihter, ali Putin – još – nije. Pre nekoliko meseci, Kremlj je objavio je spisak zapadnih kompanija koje proizvode dronove za Ukrajinu i saopštio da bi ove kompanije mogle postati legitimne ruske mete. Naravno da bi mogle, tvrdi nemački novinar, jer niko neće presresti "orešnike".
Piter Nojman, "stručnjak" za terorizam sa Kings koledža u Londonu, otvoreno optužuje Rusiju i zahteva odmazdu. Političari sada ne smeju "pokazati slabost", izjavljuje on, dok se zalaže za otvoreno neprijateljske "odgovore": obaveštajne operacije, još veću podršku Kijevu i dalje nespecifične kontramere.
Još jedan "stručnjak", nemački političar iz CDU Niko Lange tvrdi da se Nemačka najzad mora "početi braniti"...
Muzika u pozadini
Zapadne obaveštajne službe za to obezbeđuju odgovarajuću muziku u pozadini. Američke obaveštajne agencije su nedavno upozorile da bi Putin mogao da "stavi NATO pod ozbiljan pritisak do 2029. godine". Ali, već bi moglo doći do "incidenta" u roku od samo nekoliko nedelja (!). Pa, zamislite tu količinu ludosti, kaže nemački novinar.
Još jednom, piše Riter: ono što je groteskno u svemu ovome jeste drsko zamenjivanje počinioca i žrtve, koje EU sada može sebi da priušti jer je sistematski ućutkala nepoželjne glasove, poput Žaka Boda, Tomasa Repera, Aline Lip, Elene Kolbasnikove, Ksenije Fedorove i drugih – da ne pominjemo ruske novinske platforme RT i Sputnjik, koje su takođe zabranjene.
Na kraju krajeva, nije Rusija ta koja se približila Zapadu nakon raspada Sovjetskog Saveza, već se Zapad približio Rusiji – uprkos uveravanju datom Gorbačovu 1990. godine. Niti je Rusija ta koja je eskalirala sukob tokom protekle četiri i po godine, već Zapad. To su činjenice, konstatuje Rihter, koje su opširno dokumentovane, uključujući i izjave Merkelove, Olanda i mnogih drugih. Svako može da čita o njima, samo što većina ljudi to ne želi da učini.
Teško je oteti se utisku da se nemački politički establišment sada grozničavo priprema za ono što sledi. Kakofonija dozvoljava samo jedan zaključak: mora početi sada. Uskoro, smatra Riter.
Tako se može zanemariti predstojeći i neminovni bankrot EU, neizbežni kolaps američke berze i krah globalne ekonomije. Tako oni zaista razmišljaju, upozorava Rihter.
Sada je, prema njihovom mišljenju, pravi trenutak da se Rusima "uzvrati". Možda čak i 1. septembra, na godišnjicu napada na Sovjetski Savez, dodaje on, to bi bio "pravi majstorski potez".
Strpljenje Rusa ima svoje granice
Postoji li neki lek za to ludilo koje danas ponovo hara Evropom i čitavim Zapadom?
Naravno, postoji, a to je ono što Rusija upravo čini: sistematski uništava vojne, energetske i proizvodne strukture kijevske hunte i, pre svega, njene luke, poput Odese ili Černomorska . To, za početak, ne mora biti "orešnik". Dovoljni su i napadi raketama i dronovima, koji se odvijaju u smrtonosnim talasima.
I odjednom, Evropa je počela da se vrpolji u svojoj stolici, piše na svom blogu ruski vojni i politički analitičar Dmitrij Orlov.
U evropskim konferencijskim salama je počelo da se govori o "novoj vojnoj eskalaciji" u Crnom moru i kako "obnovljene tenzije koče ukrajinski izvoz i obnavljaju zabrinutost zbog globalnih tokova žitarica".
Kao što je rekao Larošfuko: licemerje je danak koji porok plaća vrlini. U ovom slučaju, danak se plaća u sitnim apoenima saopštenja za štampu, sastanaka i histerije zabrinutih pojedinaca.
Tada se to zvalo "hrabrošću", "legitimnom svrhom" i drugim, biranim rečima iz diplomatskog rečnika. "Međunarodni brodarski prevoz? Posade? Ekološki rizici? Cene goriva? Sve je bačeno na lomaču! Uništiti dan "prokletim Moskovljanima" je sveta stvar, pred kojom čak bledi i "oreol Grete Tunberg", dodaje on.
Jer, neki napadi su "otpor", drugi su "eskalacija". Neki rizici su "neizbežne posledice", drugi "pretnja globalnoj stabilnosti", kaže ruski analitičar.
Niko nije očekivao da će Rusi početi da odgovaraju na isti način, ali puta 10 ili 100. Prema rečima neinteligentnih stanovnika EU, takva grubost nije bila predviđena nijednim propisom Evropske komisije, tvrdi Orlov: "Rusija treba da trpi i prima udarce, pati, plaća i kaje se, i sve je izgledalo kao da ide upravo u tom pravcu – barem je tako jevrejski nacista iz Kijeva ubedio gomilu svojih istomišljenika u Evropi. Ali, onda se najednom ispostavilo da postoji nijansa! Strpljenje Rusije ima granice."
Jevanđeoska parabola o brvnu u tvom oku
Čim je Rusija počela da odgovara na isti način, hor zabrinutih evropskih pahuljastih zečića iskočio je iz svojih skrovišta, primećuje Orlov. Kaja Kalas je požurila da promoviše ideju o "centru pomorske bezbednosti" u Crnom moru. EU je počela da raspravljao o uzvratnim merama.
Negde, u najdubljim dubinama evrobande, iznenada je postalo jasno da pomorska bezbednost nije apstraktna tema za razgovore na konferencijama, već nešto oko čega se zaista treba brinuti, posebno kada talasi finansijskih gubitaka isperu sav novac ne iz tuđeg, već iz vašeg sopstvenog džepa.
Ako se o napadima na ruske tankere moglo razgovarati sa izrazom uzvišenog integriteta, onda potapanje evropskih vojnih brodova za snabdevanje mora biti praćeno tragičnim mrštenjem i dovesti do organizovanja svih vrsta sastanaka, konferencija, simpozijuma — svega što zamenjuje koncept "posla" za evropske birokrate, dodaje on.
Inače, to je ono što nazivamo hipokrizijom. Kao što je napisao Larošuko: licemerje je danak koji porok plaća vrlini. Sada je pravo vreme i da se prisetimo čuvene jevanđeoske parabole "o brvnu u tvom oku" – koga ne vidimo – i "trunu u oka brata tvoga", koga dobro vidimo (Jevanđelje po Mateju i po Luki).
Međutim, dodaje Orlov, sigurno ćete primetiti brvno u svom oku kada vas udari po glavi.