Kultura

Aleksandar Kanevski: "Čuvajte znakove interpunkcije", ili mala priča o velikoj istini

Kako je jedna duhovita književna minijatura o zarezu, upitniku i navodnicima postala opomena da ne izgubimo radoznalost, osećanja i sopstveni glas
Aleksandar Kanevski: "Čuvajte znakove interpunkcije", ili mala priča o velikoj istiniGetty © Jeffrey Coolidge

Postoje tekstovi koje pročitamo, zamislimo se nad njima i nastavimo dalje. A postoje i oni kojima se vraćamo, jer sa svakim novim čitanjem u njima prepoznajemo nešto što ranije nismo primećivali. Upravo takva je kratka, naizgled jednostavna priča "Znakovi interpunkcije" ruskog pisca i satiričara Aleksandra Kanevskog.

Na prvi pogled, reč je o duhovitoj dosetki o čoveku koji postepeno gubi znakove interpunkcije. Međutim, iza te neobične zamisli krije se mnogo dublja poruka. To je priča o postepenom odustajanju od složenog razmišljanja, o gubitku osećanja, radoznalosti i, na kraju, sposobnosti da čovek izgovori sopstvenu misao.

I možda je upravo zato toliko vredna danas, u vremenu u kojem nikada nismo imali više informacija, a čini se da nikada nije bilo važnije sačuvati sposobnost samostalnog rasuđivanja.

Ko je Aleksandar Kanevski?

Aleksandar Semjonovič Kanevski rođen je 29. maja 1933. godine u Kijevu. Sovjetski i ruski pisac, satiričar, humorista, pesnik, dramaturg i filmski scenarista, pripada autorima koji su umeli da kroz kratku formu, humor i prividnu jednostavnost progovore o ozbiljnim temama.

Njegov životni i profesionalni put nije bio sasvim uobičajen. Iako je želeo da studira na Kijevskom univerzitetu, školovanje je nastavio na Automobilsko-putnom institutu. Ali književnost i pozorište ostali su njegova prava stvaralačka preokupacija.

Pisao je humorističke i satirične tekstove, pozorišne komade, estradne scenarije i minijature. Njegovi tekstovi izvođeni su na estradnim scenama, a pisao je i za popularne sovjetske komičare Tarapunku i Štepsela. Bavio se i filmskim scenarijem, prozom i poezijom.

Od 1991. godine živi u Izraelu, gde je nastavio svoj književni rad. U Tel Avivu je, između ostalog, izdavao humoristički časopis "Balagan", dečji časopis "Balagaša" i satirični list "Nepravda".

U njegovom stvaralaštvu humor nije bio samo sredstvo za izazivanje smeha. Često je služio kao način da se otkriju ljudske slabosti, društvene apsurdnosti i protivrečnosti svakodnevnog života. Upravo u tome leži posebnost Kanevskog: iza duhovitosti često ostaje misao koja nastavlja da nas prati i kada osmeh nestane.

Kada je nastala priča koja nas i danas opominje?

Minijatura "Znakovi interpunkcije" pripada ciklusu čiji bi se naslov mogao slobodnije prevesti kao "Mozak naopačke". Kanevski je u tom ciklusu okupio kratke priče, paradoksalne situacije i duhovite zapise koji čitaoca podstiču da svet pogleda iz nešto drugačijeg ugla.

Nije lako pouzdano utvrditi kada je minijatura nastala; sigurnije je govoriti o godinama njenih kasnijih objavljivanja, od zbirke "Moje scenske radosti" (Moi эstradosti, 2011), do knjige "Čovek rođen iz smeha" (Čelovek s togo smeha, 2016). Pojavila se i u februarskom broju časopisa "Jevrejska panorama" iz 2016. godine.

Priča koja je nastala u okviru autorovog prepoznatljivog humorističkog i satiričnog pogleda na svet, odavno je prevazišla okvire obične šale.

Kada nestane zarez, počinju da se gube i misli

U priči čovek najpre gubi zarez. Počinje da izbegava složene rečenice, traži jednostavnije izraze, a za njima dolaze i jednostavnije misli.

Naizgled bezazleno, zar ne? Ali zar se i danas ne susrećemo sa sličnom pojavom?

Tražimo odgovor u jednoj rečenici, mišljenje u jednom kliku, a istinu u onome što nam se prvo pojavi na ekranu. Ne želimo duga objašnjenja, različita tumačenja ni razgovore koji zahtevaju strpljenje. Kao da smo navikli da sve mora biti brzo, jednostavno i odmah razumljivo.

A život nikada nije bio tako jednostavan.

Ljudski odnosi su složeni, istina ima više nijansi, a gotovo svaka važna odluka zahteva razmišljanje. Kada prestanemo da prihvatamo složenost, rizikujemo da prestanemo da razumemo i svet i ljude oko sebe.

Možda zato zarez Kanevskog nije samo znak interpunkcije. On je simbol sposobnosti da povezujemo misli, da pravimo razliku, da sagledamo širu sliku i da ne donosimo zaključke pre nego što saslušamo celu rečenicu.

Bez uskličnika život gubi boju

Sledeći je uskličnik. Čovek više ne pokazuje oduševljenje, ništa ga više ne raduje ni uzbuđuje. Govori tiho, jednolično, bez emocija. I tu priča prestaje da bude samo duhovita.

Jer, čovek nije stvoren da kroz život prolazi ravnodušno. Potrebno je da se raduje, da se iznenadi, da ga nešto oduševi, ali i da ga nešto zaboli, zabrine ili pokrene na reakciju.

Uskličnik je, u tom smislu, znak života. On je ono naše unutrašnje "ura!", ali i "dosta je!". Podseća nas da nije svejedno šta se dešava oko nas, da nismo dužni da budemo ravnodušni prema nepravdi, tuđoj nesreći ili sopstvenim osećanjima.

Čovek koji je izgubio sposobnost da se nečemu iskreno obraduje možda je izgubio i jedan važan deo svoje životne radosti.

Kada izgubimo upitnik, prestajemo da tražimo istinu

Možda je najvažniji trenutak priče onaj u kojem čovek gubi upitnik. Prestaje da postavlja pitanja. Ništa ga više ne zanima, ništa ne izaziva njegovu znatiželju. Svejedno mu je šta se dešava u svetu, čak i u njegovom neposrednom okruženju.

Ako postoji jedan znak interpunkcije koji bismo posebno morali da sačuvamo u današnjem vremenu, onda je to upravo upitnik.

Živimo u epohi u kojoj nam se svakodnevno nude gotovi odgovori. Informacije stižu sa svih strana, mišljenja se smenjuju brzinom kojoj je teško pratiti, a društvene mreže često pretvaraju razgovor u nadmetanje u kojem svako želi da bude u pravu.

Ali koliko nas zaista proverava ono što pročita? Koliko nas se zapita ko stoji iza neke informacije, šta je njena pozadina i postoji li i druga strana priče?

Postavljati pitanja ne znači biti nepoverljiv prema svemu. To znači razmišljati. Znači ne pristajati na prvi odgovor samo zato što je jednostavan, popularan ili nam se dopada.

Bez pitanja nema saznanja, bez sumnje nema provere, a bez radoznalosti nema ni istinskog učenja.

Kada nestane dvotačka, nestaje i objašnjenje

Kada nestane dvotačka, nestaje i želja da objasnimo zašto smo nešto učinili. Ostaje samo postupak – bez razloga, bez odgovora, bez potrebe da drugi razumu naš izbor.

A upravo u objašnjenju često počinje odgovornost. Čovek koji može da kaže zašto je nešto uradio, mora da se suoči sa posledicama svog izbora. Čovek koji to više ne želi, lako prestaje i da razmišlja o njima.

Dvotačka je zato znak zrelosti: ona nas podseća da naši postupci nisu samo događaji, nego i odluke koje treba umeti da imenujemo.

Navodnici nisu zamena za sopstveno mišljenje

Na kraju priče čoveku ostaju samo navodnici. On više ne iznosi sopstvene ideje, već stalno citira druge. I tako, kaže Kanevski, potpuno se odvikava od mišljenja i dolazi do tačke.

Ovo je možda najsnažniji i najduhovitiji deo cele minijature.

Naravno, nema ničeg lošeg u citiranju velikih pisaca, mislilaca ili mudrih ljudi. Naprotiv, njihove reči mogu da nas obogate, ohrabre i navedu na razmišljanje. Ali navodnici nisu zamena za sopstveno mišljenje: citat može da nas obogati, ali ne sme da postane način da izbegnemo sopstveni stav.

Danas se često susrećemo sa rečenicama koje se preuzimaju, dele i ponavljaju bez mnogo razmišljanja o njihovom značenju. Nekada se čini da je važnije pronaći dobar citat nego imati sopstvenu misao.

Ali tuđe reči, ma koliko lepe i mudre bile, ne mogu u potpunosti zameniti naš lični doživljaj sveta.

Čovek ima pravo da pogreši, da promeni mišljenje, da bude neodlučan, da postavi pitanje na koje još nema odgovor. Ima pravo i na stav koji se razlikuje od većinskog. To je deo njegove slobode i ličnosti. Najvažnije je da ne odustane od sopstvenog glasa.

Priča napisana pre digitalnog doba, a kao da govori o njemu

Posebno je zanimljivo koliko se ova minijatura može povezati sa savremenim svetom. Kada je čitamo danas, lako je pomisliti da je Kanevski predvideo vreme kratkih poruka, brzih reakcija, društvenih mreža i neprestanog preuzimanja tuđih sadržaja. Autoru ne treba pripisivati predviđanja koja nije izneo, ali treba priznati da je njegovo zapažanje o ljudskoj prirodi ostalo izuzetno aktuelno.

Tehnologija je promenila način na koji komuniciramo, ali nije promenila osnovnu ljudsku potrebu da budemo saslušani, da razumemo druge i da sami donosimo zaključke.

Danas možemo za nekoliko sekundi pronaći odgovor na gotovo svako pitanje, ali to ne znači da smo postali mudriji. Možemo pročitati hiljade tuđih mišljenja, a da nijednom ne zastanemo i zapitamo se šta zapravo sami mislimo.

Čak i veštačka inteligencija, koja nam sve više pomaže u svakodnevnom životu, otvara jedno važno pitanje: hoćemo li je koristiti kao sredstvo koje nam proširuje znanje i podstiče razmišljanje ili ćemo joj prepustiti i ono što bi trebalo da ostane naša lična odgovornost - rasuđivanje, izbor i sopstveni stav?

Nije problem u tehnologiji, niti u tome što koristimo tuđe znanje. Problem nastaje onda kada prestanemo da proveravamo, preispitujemo i razmišljamo.

Da ne stignemo do tačke pre vremena

Možda je najlepše u ovoj priči to što Kanevski svoju poruku ne izgovara teškim rečima, ne drži lekciju i ne pokušava da bude veliki filozof. On nas kroz jednu duhovitu sliku dovodi do ozbiljnog zaključka.

I zato bi bilo dobro da se ponekad setimo njegovih znakova interpunkcije.

Da sačuvamo zarez, kako bismo umeli da povezujemo misli. Uskličnik, kako bismo se i dalje radovali i reagovali na ono što je važno. Upitnik, kako bismo ostali radoznali i spremni da učimo. Dvotačku, kako bismo umeli da objasnimo svoje postupke i stavove. I navodnike, ali samo kao način da poštujemo tuđe misli, a ne da se sakrijemo iza njih.

Jer nije strašno ako ponekad ne znamo odgovor. Nije strašno ni ako pogrešimo. Strašno je kada prestanemo da pitamo, kada nas ništa više ne zanima i kada nam tuđe misli postanu dovoljne za ceo život.

Dok god u nama ima upitnika, uskličnika i sopstvenih rečenica, još nismo stigli do tačke.

image
Live