Đavo iz kalendara

Iz čitave gračaničke kompozicije Strašnog suda nekako se kao posebno zastrašujuća i privlačna izdvojila figura personifikovanog mora. Sama po sebi ona bi mogla da posluži kao simbolički prikaz sedimentiranja helenskih, hrišćanskih i sveljudskih slojeva u samo jednom liku (forma izvan svake sumnje paganskog porijekla u hrišćanskoj ikonografiji istovremeno nas – poput mora koje predstavlja – plaši i zaokuplja). Iz zmijolike, čudovišne glave, proviruje ljudska glava.

Iako većina današnjih posmatrača pretpostavlja da je po srijedi vodeno čudovište koje proždire čovjeka, hrišćanin (možda) zna da stvar stoji sasvim obrnuto. Odgovor se nalazi u Otkrovenju Jovanovom "I more dade mrtve koji su u njemu, i smrt i pakao dadoše mrtvace koji bijahu u njima, i biše suđeni svaki po djelima svojim". (Otkr. 20,13).

Stvar je, dakle, perspektive. U hrišćanstvu je istorija mjerena vječnošću, konačnom sudbinom svijeta i čovjeka pred Bogom, ali kako je vječnost prostim skokom nedostupna, mi svojim vremenom na zemlji osvajamo ili gubimo vječnost. Dok ne dođemo u trenutak kada "vremena neće biti" jer će se "svršiti tajna Božija" (Otkr. 10,6-7), valja nam kroz vrijeme.

Još je sveti Avgustin znao za čovjekovu intimnu nespoznatljivost vremena: mi ujedno osjećamo da vremenujemo, ali i da vrijeme ostaje nekako izvan nas. Ono je i "subjektivno", intimno vrijeme, u kome kvalitet vremena nadilazi njegovu mjerljivost, i istovremeno je "objektivno" vrijeme, mjerljivo, prolazno, određeno: i čas patnje i ljubavni sastanak moraju da se okončaju. Zato mjerenje vremena nikada nije lišeno vrjednosnih sadržaja (zato, iako nije dogmatsko pitanje, kalendar ne pripada grupi simboličkih tričarija).

Đavo se krije u tekstu sporazuma

Da se unutar vremena taji čovjekovo biće podsjetio nas je, voljno ili nevoljno, i Katalonac sa španskim pasošem i aktivni učesnik formalizacije srpskog pristanka na posljedice NATO agresije – Žozep Borelj: "Đavo se često krije u kalendaru i detaljima".

Iako je više nego očigledno da se đavo krije i u samom tekstu sporazuma, da dobar dio demonskih sila računa kao svoje i silu sa kojom čovjek anđelskog imena i mafijaškog prezimena nadgleda pregovore između Srbije i prištinskih secesionista, nije na odmet da nas i Borelj podsjeti da đavola ima i u samom kalendaru.

Da je đavo aktivno odlučio da aktivira apokaliptične scenarije, znali smo i ranije, ali da mu se baš žuri, postalo nam je jasno odmah na početku SVO. Pitanje stoga nije samo da li će đavo iz Boreljovog kalendara da progovara iz svakog datuma i detalja, već čime ćemo da mu se suprotstavimo?

Nepobitno je da je za Srbiju (tj. za srpski narod u cjelini) važno da sa što manje štete dočekamo povoljnije vrijeme.

Novozavjetni helenski jezik, usput, razlikuje "χρόνος" – vrijeme kao tok i kvantitet i "καιρός" – vrijeme kao trenutak i kvalitet. Sjetimo se samo Puškinovog "Pora, moй drug, pora! pokoя serdce prosit..." za koje srpski prevodioci uglavnom nalaze "vreme je, druže moj" mada bi možda bolje bilo "Čas je, druže moj...".

Nepobjediva Rusija mora da nas čuva

Dokle teče vrijeme sudara NATO saveza sa Rusijom na poljima Malorusije, sile unipolarnog svijeta traže svoj trenutak kojim bi se zaokružio njihov savršeno pokorni kolonijalni prostor, dok mi svoj trenutak tražimo u epilogu globalnog sudara, znajući da nepobjediva Rusija mora da sačuva i nas.

Naš problem jeste, međutim, kako i čime sačuvati nas – jer se čast i dostojanstvo mogu izgubiti u trenutku, odricanjem od sebe. Mi smo pod pritiskom, tačnije: pred ultimatumom, ali ono što nam prijeti ne računa toliko sa našim strahom od bombi koliko sa našim strahom od "smanjenja životnog standarda". Valjda zato i đavo iz kalendara nudi da nam plati brzu prugu do Niša. Da, onaj isti koji je na sporoj prugi brzo ubijao.

Mi vrijeme mjerimo drugačijim kalendarom od Boreljovog. On ne samo da "kasni" 13 dana, već je on vrjednosno neusklađen za "agendom" iz onog đavoljeg. Do sada smo već isuviše dugo pokušavali da se sinhronizujemo sa Boreljovim kalendarima, ali da ne izgubimo ni onaj svoj. Srbi na Kosovu i Metohiji su u toj igri sinhronizacije dva kalendara već više od deceniju predavali svoje institucije vezane za Srbiju, tj. Beograd ih je upućivao na institucije Prištine, shodno Briselskom sporazumu.

Koji je bio smisao njihove žrtve? I koji je danas? Da li je samo "kupovina vremena"? Jer i da kupimo sve vrijeme ovog svijeta, za šta će nam ono ako ga i dalje ispunimo neutaživim željama o kupovini koja treba da zamijeni uzdah srpskog bića: vratiti se na Kosovo. Vrijeme se može potrošiti u kupovini ali se ne može kupiti prodajom rođene braće.

Borelju đavo, a nama Raspeti Bog

Naš kalendar, zato, nije moguće sinhronizovati sa Boreljovim – to što je vrijeme Velikog, stradalno-vaskrslog, Hristovog posta, nije stvar nekolicine "religijskih fanatika" među Srbima, već se velikoposnom potragom za Bogom kroz molitvu i očišćenje pripremamo za onu sudbu i sve što nas čeka (teško zato da baš imamo razloga da se prihvatimo gibanice, ako već ne vjerujemo u silu molitvenika).

Boreljov đavo iz kalendara i naš Raspeti Bog stanuju u vremenu ovom. U njemu se određuje hoćemo li biti ljudi. Nije tako daleko velika, stradalna (starosrpski: "strasna") sedmica. To su oni dana kada se sjećamo da je jedan narod slavio Onoga koji ga je neumorno liječio dodirom i pogledom, ali i opominjao riječju.

Dani kada se sjećamo da su Borelji onog vremena, zajedno sa "elitom" sopstvenog naroda osudili na smrt Sina Božijeg i Sina čovječijeg. Kada se jedan među učenicima našao da zamijeni ideale za finansijsku injekciju. Dani kada su se učenici razbježali, najtvrđi odrekli. Dani kada je umirao sramotnom smrću. Smisao čovjekovog života i svekolike tvari, izdan i prodan.

Kada scenu Velikog Petka prenese u svoju Narniju, K. S. Luis će vijekovima nakon istorijskog Velikog Petka, riječima Aslana, narnijskog Hrista, sažeti samoobmanu svakog đavola – uključujući i onoga iz Boreljovog kalendara:

"Iako je Vještica znala Duboku Magiju, postoji Magija i dublja, ona koju ona ne zna. Njeno znanje seže samo do osvitka vremena. Ali da je mogla pogledati još dublje, u mir prije nego što Vrijeme uopšte osvanu, tamo bi začula drugačiju pjesmu. Znala bi da, kada se voljna Žrtva, koja nije počinila izdaju, ubije umjesto izdajnika, Veliki Sto će se slomiti i Smrt sama će započeti da radi unazad..."

Šta ćemo reći Gračanici?

Mi se nadamo da ćemo vidjeti upravo to Vrijeme Vaskrsenja, kada će Žrtva da nas vrati nazad na Kosovo i Metohiju.

Naše zato nije da se nadamo đavoljoj milosti Boreljovog kalendara već da ne pristanemo da postanemo Jude, makar i sami prečesto bili uplašeni Petar i Jakov.

Kada se vratimo u Gračanicu i kada vidimo na njenom Strašnom sudu konačnu sudbinu svakoga od nas, kada more vrati svoje mrtve, gavrani i zvijeri, svoje žrtve, kada nas Hristos sabere i stavi pred sebe a pored čestitoga kneza – šta ćemo reći njima, šta Gračanici?