Joga, Crkva i nirvana

Znam toliko koliko da ona pripada jednom svijetu sa kojim nemam mnogo dodira: svijetu postmoderne "duhovnosti", globalnom hipermarketu "duhovnih disciplina" za koje nemam nikakvo čulo jer za njima nemam potrebu.

"Ali zar Crkva ne bi trebalo da ima mišljenje o svemu? O svemu što interesuje vjernike?" Mislim da ne.

Najprije, zato što je jedan okean "interesovanja" najčešće zamjena za duboka pitanja života. Sav taj oblik "nedoumica" kao da maskira našu nevoljnost da živimo ono o čemu nedoumica nema.

"Šta Crkva misli o pričešću tokom menstrualnog ciklusa?", potpuno je sporedni kolosjek u odnosu na to da, recimo, hrišćanski etos ima neuporedivo jasniji odnos prema seksualnosti po sebi.

Nema nikakve nedoumice da je Hristos mnogo držao do čestitosti u ljudskoj seksualnosti (up. Mt 5,27-28) koju je današnje srpsko društvo, sljedujući seksualnoj revoluciji, uglavnom napustilo kao praktičnu vrlinu i poželjnu vrijednost.

Kakvi su ti snovi, takav ti je život

U društvu u kome većina ljudi koji sebe smatraju vjernicima smatraju drevne vrline hrišćanstva „prevaziđenim“, Crkvi je potrebnije da rehabilituje sopstveni etos i praksu nego da „opravoslavljuje“ industriju samopomoći i da „uhristovi“ banalnost koja nas okružuje.

Ne, ne moramo da damo mišljenje o svemu.

To što nekog interesuje joga, a nekoga „Kama sutra“, ne znači da je potrebno da damo mišljenje o svemu, naročito onome što nije sastavni dio našeg viđenja svijeta.

I možda je to jedino što se o istočnjačkim praksama (naročito u njihovim pozapadnjačenim i njuejdžerskim verzijama) može reći: to je eksperiment jednog svjetonazora koji nije naš. A život nije eskperiment. To se, izgleda, ljudima najteže da objasniti.

Paralelno sa uzbuđenjem oko joge, deluje kao da nova diplomatska ofanziva kolektivnog Zapada, usmjerena na konačno oduzimanje AP Kosovo i Metohija od Srbije, nije izazvala vidniji angažman, pa ni uzbuđenost među našim sveštenstvom.

Čovjek bi rekao: nakon toliko joge – kosovska nirvana.

Svakako, već na Jovanjdan je Crkva ponovila svoju nepokolebljivu poziciju o neprihvatanju bilo kakvog odricanja od Kosova i Metohije. No pitanje ostaje: zašto se toliko snage potrošilo na jogi, a relativno malo na čvorištu našeg identiteta i bića – na Kosovu i Metohiji?

Da li je užasavajuća politička brutalnost koja čeka svakoga ko iskaže svoje mišljenje uplašila ljude? Ili je registar stvarnosti toliko pomješan da više i ne razlikujemo nevažno od važnoga ili, prije, važno od suštinski važnoga?

Samorazumljivo je da nacionalni identitet i kosovski Zavjet u nekim drugačijim vremenima ne mogu biti jedini sadržaj našeg života, u smislu da se od jutra do mraka bavimo isključivo pjevanjem himne i uvježbavanjem pješadijskih manevara.

Zavjet i zavjetni identitet i inače nisu samo sadržaj već još i više perspektiva, način na koji gledamo ostale sadržaje našega života, od onih sitnih i direktno nevezanih za velike zadatke i misli do onih koji upravo jesu vezani za najdublje sedimente našega bića i za naš osjećaj smisla među drugim ljudima i pred samim sobom.

Očekivano je, zato, da se srpsko sveštenstvo bavi ne samo sakupljanjem pomoći za kosovske i metohijske Srbe i neprekidnim podsjećanjem svih nas, počevši od vlastodržaca nadalje, da se Kosovo i Metohija ne mogu dati, prodati, "ispregovarati", uključiti u bilo kakvu spoljnopolitičku ili unutarpolitičku trgovinu. Ipak, ako se ne možemo baviti samo time, to ne znači da se ne moramo baviti najprije time, kao mjerilom dosljednosti služenju koga smo se prihvatili.

Ispovjest neprijatelja čovječanstva

Srbija tj. srpski narod u cjelini se nalaze u situaciji koja samo namjerno nesvjesnom čovjeku može izgledati uobičajeno. Okruženi smo ,ili zemljama i narodima sa direktnim teritorijalnim ambicijama prema Srbiji, ili kolonijama kolektivnog Zapada koji nas je već uništavao, zemljama čije političke "elite" i same ne upravljaju svojom "državom" (ponekad je i jedno i drugo tačno).

Čovjek bi očekivao da bi u jednoj takvoj situaciji srpsko društvo u Srbiji, Srpskoj pa i u Crnoj Gori moralo da razvije jedan odnos prema životu više nalik na Izrael ili Jermeniju.

Za razliku od neprekidne smjene uzbuđenja i hlađenja, euforije i defetizma, panike i neopreznosti, društva prilagođena odlučnom opstanku njeguju osjećaj sveopšte odgovornosti, aktivnosti i mobilisanosti. Ona, uostalom, znaju da njihov (tj. naš) opstanak zavisi od ozbiljnosti sa kojom ulazimo u borbu za naš opstanak.

Izrael ne opstaje zahvaljujući samo naoružanju koje ima – atomska bomba je u gradskim uslovima neupotrebljiva, kao što se pokazuje iz dana u dan – već najprije zahvaljujući odlučnosti da se brani.

Tako da je i srpska dilema oko Kosova i Metohije u suštinski jednostavna: srpski narod će se izboriti za svoj opstanak borbom i žrtvom, ili nas neće biti. Života uvijek ima samo onoliko koliko se neko prije nas izborio za njega, i onoliko koliko smo mi spremni da nastavimo da se borimo.

Konačnih bitaka nema. Od njih se pobjeći ne može.

Postoje društva zasnovana na premisi o odbrani svojih vrijednosti i državne cjelovitosti – pored pominjanog Izraela, tu svakako spada i Švajcarska čija se "neutralnost" i "prosperitet" baziraju na specifičnoj kombinaciji militarizovanosti, preduzimljivosti i bezobzirnosti.

Ipak, većina današnjih (bio)politika zasnovana je na suprotstavljenim zahtjevima savremenog čovjeka: mi bismo da budemo zaštićeni bez ličnog napora, pripadnici materijalno prosperitetnog društva sa što manje spremnosti na odricanje.

Zato je savremeno društvo obilježeno fenomenom delegiranja neprijatnosti: profesionalna vojska, profesionalna politika, profesionalna Crkva omogućavaju nam da njima budemo nezadovoljni, ali da njihovi promašaju ne budu istovremeno i naši.

Neko drugi treba da nas brani, neko drugi da odlučuje za nas, neko drugi da se moli. Meni je dovoljan moj život, sitan i neupadljiv, i onaj odušak neznačajnosti – mogućnost da na društvenoj mreži napišem komentar na stvarnost koja me se ne tiče.

Ako još dodamo naizgled beskrajne mogućnosti informisanja iza kojih ne stoji mnogo znanja (tj. intimne pogođenosti onime što se saznalo), dolazimo u stanje u kome je svako general bez dana u vojsci, političar u anonimnosti, mitropolit kome je odlazak u Crkvu za „esktremne vjernike“.

U takvom svijetu ljudima je najteže uvidjeti da se trenutak u kome se srpska javnost sistematski slama kako bi prihvatila mrvice svoga bića za jedno „bolje sutra“ nije trenutak u kome bi joga, ritualistika, lični nesporazumi i konflikti mogli biti validna tema bilo koga ko strepi nad sudbinom srpskog naroda danas.

Ili, kako reče jedan ratnik Vojske Republike Srpske: i u ratu, i u rovu, igraju se karte. Ali ne na straži i ne za vrijeme akcije. Ko tada igra karte, ostanu mu u ruci zauvijek.