"Srbijatrija"

Osim slike Srbije kao "septičke jame", o čemu sam pisao prošli put, u uobičajene autošovinističke trope spada i "klevetnički narativ o Srbiji kao teško bolesnom, u suštini neizlečivom društvu" (Ćirjaković 236).

Ideju "Srbije" kao "psihijatrije" (u smislu ludnice), Nikola Krstić izražava terminom "Srbijatrija" (ovde, ovde, ovde, ovde, ovde). On u svojim redovnim kolumnama u listu "Danas" predstavlja Srbiju kao "bolesnika, koji ne želi da se izleči, naprotiv, uživa poput Hanibala Lektora u svojoj psihopatiji". Pošto "zdravom razumu više nema mesta ovde" (jer se zdrav razum u Srbiji "posmatra kao strano telo"), a što dovodi do čestih "psihotičnih epizoda", EU mora stalno Srbiju da poziva "da prestane da pravi ludosti, poput pomahnitale grdobine".

Ova slika Srbije kao ludnice uobičajena je u diskursu tzv. građanske Srbije. Biljana Stojković današnju Srbiju naziva "zagađenom ludarom", poredeći je sa "kolektivnim ludilom Trećeg rajha", Pavle Radić govori o našoj "ispalosti iz razuma", a Vladimir Arsenijević misli "da je reč o jednom kolektivnom mentalnom oboljenju". Dinko Gruhonjić objašnjava da je u Srbiji "građane nemoguće probuditi iz nacionalističke kome", budući da "ne postoji čarobni štapić kojim je moguće riješiti to ludilo – jer, to jeste jedno potpuno ludilo, jedna gotovo kolektivna histerija".

"Srbija se odavno masovno otcijepila od normalnosti", kaže dalje Gruhonjić, a glavni uzrok tog "mentalnog zagađenja" je, naravno, srpski nacionalizam koji, kako sekundira Snežana Čongradin, ostavlja "trajne posledice na mozgu". "Srbija je bolesna zemlja koja se nije oporavila niti od nacionalizma, niti od pretenzija na susedne teritorije", ocenjuje i Aleksandar Popov, "Srbija je duboko, duboko oboljelo društvo, saglasan je i Dragan Bursać, "reč je o bolesnom jednom društvu", potvrđuje i Dinko Gruhonjić, "Srbija će biti još dugo bolesno društvo", "bolesna zemlja", misli i Jelena Diković.

"Ko će liječiti narod bolesni", pita se zabrinuti Dragan Bursać, "ko će liječiti tri decenije zločinom i zlom inficirane ljude – milione njih?". "Srbija ne odustaje od mržnje, pretnji, bolesnih ideja", zgrožen je i Bojan Tončić, "mi ne živimo u demokratskom društvu već društvu koje je duboko bolesno", reći će i Dragana Rašić, Srbija je "od nacionalizma, klerikalizma i anahronog konzervativizma obolelo društvo", i ima "status bolesnika s kojim Evropa ne zna šta će, koji u inficiranom stanju drži celi region", upozorava Pavle Radić.

"Ovo vanredno stanje (2020) pokazuje pre svega koliko smo 'bolesni' kao društvo, i to lečenje tek nam predstoji", kaže Brankica Stanković, "Srbija je danas bolesna zemlja" piše Aleksandar Fatić 2022. godine, ali – u odnosu na to vreme – danas (2023) "društvo je još bolesnije", tvrdi Dragica Stanojlović.

Koriste se i druge slike vezane za mentalno zdravlje. Nikola Samardžić kaže da je u Srbiji "u toku proces opšte intelektualne regresije", usled čega smo postali "politička zajednica s posebnim potrebama", "ovo društvo je duboko degenerisano", reći će i Dinko Gruhonjić, "naše društvo ima deformisan karakter", objašnjava Čedomir Jovanović (izvor ovde 30), "srpsko društvo je poremećeno po vertikali – od patrijarha, pa do huligana", veli Dragan Bursać, "ovde je nasilje kulturni kod, psihološki mehanizam, instrument komunikacije (...) poremećenog društva", tvrdi Staša Bajac.

U tom smislu Sreten Ugričić naglašava da "u Srbiji može ono što nigde ne može, ono što bi drugde bilo nezamislivo, nepojmljivo, dok istovremeno ne može ono što drugde i može i uobičajeno je i podrazumeva se". Milan Ćirković je ubeđen da su "fabrička podešavanja u Srbiji po defaultu mentalna bolest", a Pavle Radić to naziva "nacionalističkim delirijum tremensom, koji kod Srba traje preko trideset godina".

"Živimo u nenormalnoj zemlji", slaže se i Milan Ćulibrk, "u zemlji koja ratuje sa stvarnošću", dodaje Teofil Pančić, dok u listu "Danas" čitamo naslov – inače bez ikakvog osnova u tekstu! – "Boris Liješević režira Besnilo po kultnom romanu Borislava Pekića, velikana koji je doživeo besnilo sopstvenog naroda" (!?).

Omiljeni antitetički par naših građanista je "normalno – nenormalno", pri čemu se drugi član ovog para rezerviše obavezno za Srbe i Srbiju.

"Plašim se da je srpska psiha jako ugrožena, vi te ljude (Srbe) više ne možete da posmatrate kao normalne", postavio je još 1993. dijagnozu Bogdan Bogdanović. U Programu LDP iz 2007. (str. 6) piše: "U Srbiji je normalno sve ono što u svetu nije" (izvor ovde 30), Srbija je "od normalnosti odmetnuta država", reći će Pavle Radić, "većinska Srbija je obrnuto proporcionalna svakoj vrsti normalnosti", složiće se i Dinko Gruhonjić, "u normalnim državama..." omiljen je početak rečenice naših građanskih mislitelja koji stanje u Srbiji prikazuju kao abnormalnu negativnu izuzetnost.

U Srbiji, naravno, nisu svi retardi, postoje (istina retko) mesta kao i periodi normalnosti. "Centar za kulturnu dekontaminaciju jeste već petnaest godina oaza normalnosti", ističe Dragan Velikić, a od 5. oktobra "do ubistva Zorana Đinđića (...) Srbija je išla ka normalnoj zemlji", što je kod svih probudilo nadu "da ćemo mi postati normalna zemlja", uočava Kokan Mladenović. Ali, to su nažalost bili i ostali samo retki izuzeci.

"Već 35 godina ne možemo da živimo kao sav normalan svet", žali se Dinko Gruhonjić, "daleko smo od normalnog evropskog društva", naglašava Aida Ćorović, pa "niko normalan više ne želi da pravi porodicu u Srbiji", kaže Aleksandar Roknić, a "Danas" to izvlači u naslov. Jer, dok je nacionalizma, "Srbija nikad neće postati normalna zemlja", uverena je Bojana Vatić, zbog čega se ne može "Srbija – srpsko društvo – vratiti među normalan svet", dodaje i Pavle Radić.

No, kad mi tako govorimo o sebi, zašto ne bi i drugi. Tako Miljenko Jergović, u intervjuu listu "Vreme", ocenjuje: „Nema sumnje da je Hrvatska danas normalnija zemlja od Srbije", dok "Slobodna Dalmacija" u naslov stavlja, a u čemu je radosno sledi i "Danas", pitanje: "Zašto se Srbija opet toliko trudi da bude nenormalna država?" (U samom članku navode se neidentifikovani "srpski povjesničari" koji "kažu da se Srbija toliko trudi da bude nenormalna država", i "pitaju se ima li šanse da se [Srbi] ikada vrate na normalan put").

Eto, tako je "normalnost postala jedna od ključnih kamuflažnih floskula neokolonijalnog novogovora", preko koje se "otpor uokvirava kao patologija, a drugačije mišljenje kao simptom bolesti" (Ćirjaković 111).

Neko bi mogao da pomisli da je ocena kako neko "nije normalan", ili pak da nešto "nije normalno", kod nas odavno već postala uzrečica na koju ne treba obraćati pažnju. Razlika je, međutim, u tome što se ovde čitavo jedno društvo, ili upravo taj određeni narod, uporno i konsistentno, proglašavaju nenormalnim. To prvenstveno čini naša kompradorska (auto)kolonijalna elita – "ideološki protagonisti našeg višestrukog kolonijalizovanja" i "stipendirani protagonisti ideologije globalizma" (Lompar 110).

Nevolja je u tome što pripadnici te nomenklature "srpsko društvo uokviravaju kao neizlečivu patologiju koja može biti kroćena samo stalnim zapadnim mešanjem" (Ćirjaković 138).

Kao što to objašnjava i Slobodan Vladušić, kompradorska elita svako zastupanje drugačijeg mišljenja, svako korišćenje nekog drugog diskursa – a ne "Diskursa" (jedino dozvoljenog, zapadnocentričnog, politkorektnog narativa), svaki diskurzivni otpor – čak i najbeznačajnije ponovno ne, tretira kao bolest, kao ludilo, dok nosioci takvog mišljenja ili diskursa bivaju označeni kao bolesnici i ludaci. "A tu već postoji auto-put koji vodi od istorije ludila do nadziranja i kažnjavanja" (Vladušić 114).

Pri tome se koristi retorički trik koji počiva na nizu neopravdanih uopštavanja:

1. pojava h je izraz socijalne patologije;

2. za negativne pojave kriva je vlast;

3. vlast je patološka;

4. vlast = država;

5. i država je patološka;

6. narod toleriše takvu vlast;

7. i narod je patološki;

8. zapravo, celo je društvo patološko.

Svaki korak u ovom izvođenju je pogrešan, jer se zasniva na hipergeneralizaciji. Posledica je radikalna ekspanzija negativnih (auto)stereotipa koji čine srž kulture autošovinizma. Kad god naiđete na neku negativnu pojavu, vi ćete je objasniti supstancijalnom patologijom i države, i naroda, i društva. I tako danas, sutra i prekosutra. I tako u desetinama TV emisija i na desetinama portala. I tako iz stotine grla, računara i telefona...

Na taj način obezbeđuje se dominicija "stereotipa u javnom diskursu koji čine suvišnim svako dokazivanje i rasuđivanje", omogućavajući "neosnovano supstancijalizovanje" (Bogoljub Šijaković 38). "Funkcija stereotipa", objašnjava dalje Šijaković, "jeste da djeluju kao semantičko zarobljeništvo", oni obezbeđuju "stigmatizaciju i semantičko porobljavanje" (isto). Time onaj "ko ima moć da vlada semantičkim poljem" utiče na publiku koja treba da "izgradi mentalnu (kognitivnu) mapu stvarnosti" (38; 43).

Upravo preko tog mehanizma normalizuje se imagologija Srba kao opasnih "ludaka", koje valja odvojiti od normalnog sveta – ili im postaviti staratelja.

Ali, Srbima ne treba staratelj – jer, mi nismo malouman narod. Štaviše, inteligentiji smo no što nas predstavljaju prozapadni naturalizatori naše kolonijalne situacije. To se lepo videlo po izbijanju Ukrajinskog rata – narod je odmah savršeno razaznao ko je ko, i šta je šta. I u tom čvrstom uverenju ostao do danas.

Kako je to za nekoga teško. A kako je to za nekoga lepo...