
Štrbac: Haški sud nije doneo pravdu žrtvama, oslobađanje Gotovine i Markača primer selektivne pravde

Haški tribunal nije ostvario nijedan od ciljeva zbog kojih je osnovan, a oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču jedan je od najupečatljivijih primera selektivne pravde, ocenio je predsednik Dokumentaciono-informacionog centra "Veritas" Savo Štrbac.
Povodom godišnjice drugostepene presude, donete 17. novembra 2012. godine, Štrbac je za Tanjug podsetio da je Tribunal osnovan kako bi kaznio počinioce ratnih zločina, doneo pravdu žrtvama, sprečio buduće sukobe i doprineo pomirenju u regionu.
Međutim, smatra da nijedan od tih ciljeva nije ispunjen. Kao primer neravnopravnog pristupa naveo je podatke prema kojima je, od ukupno 151 optuženog pred Haškim tribunalom, 109 bilo srpske nacionalnosti, dok su od 93 osuđene osobe njih 66 bili Srbi.
"Srbima je izrečeno 1.150 godina zatvora, plus sedam doživotnih robija. To je mnogo, mnogo više u svakom pogledu nego svima ostalima na ovim područjima", rekao je Štrbac.
Podsetio je i na svoje izlaganje na tematskoj sednici Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 10. aprila 2013. godine, koje je završio rečima da je "selektivna pravda isto što i nepravda".
Od osuđujuće do oslobađajuće presude – tri glasa protiv dva
Štrbac je ukazao na to da su Gotovina i Markač prvostepenom presudom jednoglasno proglašeni krivim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je cilj bio prisilno i trajno proterivanje Srba iz Krajine.

Prema toj presudi, na čelu udruženog zločinačkog poduhvata bio je tadašnji predsednik Hrvatske Franjo Tuđman, koji nije bio optužen jer je preminuo pre podizanja optužnice. Međutim, žalbeno veće je 2012. godine, tesnom većinom od tri prema dva glasa, preinačilo prvostepenu presudu i oslobodilo hrvatske generale.
Štrbac tvrdi da je jedan od sudija žalbenog veća, turski sudija Mehmet Ginej, prvobitno nameravao da glasa za potvrđivanje osuđujuće presude, ali da ga je tadašnji predsednik Tribunala i žalbenog veća Teodor Meron ubedio da promeni stav.
Prema Štrpčevoj oceni, da je Ginej ostao pri prvobitnom stavu, osuđujuća presuda bila bi potvrđena.
"Mi kažemo i danas da je to zločinačka i genocidna akcija. Naravno, Hrvati imaju oslobađajuću presudu i tretiraju je tako da im je ona oprala sve mrlje, da je čista ko suza", rekao je Štrbac.
Pravilo od 200 metara koje je preokrenulo presudu
Posebno se osvrnuo na takozvano pravilo od 200 metara, koje je imalo važnu ulogu u prvostepenoj presudi.
Naime, prvostepeno veće je prilikom procene zakonitosti artiljerijskih napada polazilo od kriterijuma prema kojem su granate koje su padale više od 200 metara od legitimnih vojnih ciljeva smatrane dokazom nezakonitog granatiranja. Na osnovu tog kriterijuma analizirani su artiljerijski napadi na Knin, Benkovac, Gračac i Obrovac tokom "Oluje" u avgustu 1995. godine.
Štrbac je naveo da se tokom žalbenog postupka pojavila grupa od 12 visokih američkih, kanadskih i britanskih oficira i pravnika, koja je zatražila status prijatelja suda, upozoravajući da bi zadržavanje takvog kriterijuma moglo imati dalekosežne posledice po vojno komandovanje.
Iako je žalbeno veće odbilo njihov zahtev za učešće u postupku, Štrbac smatra da je suštinski prihvatilo njihove argumente.
Žalbeno veće je odbacilo primenu kriterijuma od 200 metara, ocenivši da nije dovoljno obrazložen, što je bilo presudno za preispitivanje zaključaka o nezakonitom granatiranju i udruženom zločinačkom poduhvatu.
Za Štrpca, takav ishod ostaje simbol nepravde prema srpskim žrtvama i jedan od najozbiljnijih razloga za preispitivanje nasleđa Haškog tribunala.


