
Ostavka koja je uzdrmala politički Berlin

Iznuđena odluka Jensa Špana da se, neočekivano i urgentno, povuče sa položaja predsednika poslaničke grupe konzervativne unije, koju čine Hrišćansko demokratska unija (CDU) i njena bavarska "posestrima", Hrišćansko socijalna unija (CSU) delovala je politički eksplozivno.
Ozbiljno je uzdrmala ionako uzdrmanog kancelara Fridriha Merca. I to, za njega i njegovu vladu, u najgorem trenutku: nikad vladajuća koalicija i njen šef nisu u prvoj godini mandata bili toliko, drastično i dramatično, nepopularni.
Vest o ostavci grunula je u, uz to, u politički (zbog godišnjih odmora) potpuno "gluvo" vreme. I kratko, što je još gore, veoma kratko vreme pred parlamentarne izbore u tri istočnonemačke pokrajine koji bi mogli da budu Mercov "crni septembar".

Gotovo programirani šok bi mogao da usledi već 6. septembra. Tog dana se, naime, održavaju izbori u pokrajini Saksonija Anhalt (krajem meseca u Berlinu koji ima status pokrajine, i u Meklenburgu – Prednjoj Pomeraniji) na kojima bi anatemisana Alternativa za Nemačku mogla da osvoji (čak) apsolutnu većinu.
Po najnovijim istraživanjima Alternativa je u ogromnoj prednosti u odnosu na, i u ovoj pokrajini, vladajuće demohrišćane (AfD 42, CDU 23 procenta).
Dovoljno razloga za (veliku) uzbunu u Berlinu. A uz to još i ostavka Jensa Špana. Ona bi, procenjuje se, mogla da predstavlja (i biće) dodatno "pogonsko gorivo" u njenom nezaustavljivom usponu.
Nemoguća misija
Nemačka bi u slučaju Saksonije Anhalt mogla da se nađe pred dosad najvećim političkim, parlamentarnim i, čak, ustavnim iskušenjem. Sve parlamentarne stranke su se zavetno obavezale da, kad je reč o eventualnoj saradnji, naprave neprobojni zid prema AfD-u i da je izopšte.
Vladajuća Hrišćansko demokratska unija (CDU) je taj, za njenog lidera i kancelara obavezujući princip, potvrdila na kongresu održanom u Hamburgu 2018. godine. Proširujući ga i na – Levicu.
Mercu su, ovom obavezom, vezane ruke: čak i da Alternativa za Nemačku ostane na trenutno prognoziranih 42 odsto glasova, i ne stigne do apsolutne većine, njegova Demohrišćanska stranka ne bi, ni teoretski, sa oslabljenim socijaldemokratama (nekad velika i moćna stranka, SPD, mogla bi po trenutnom „merenju“ jedva stigao do ponižavajućih sedam procenata) da sačuva vlast u Saksoniji Anhaltu.
Može biti, u tom kontekstu, simptomatično da su u medijski i politički opticaj puštene informacije da je prvi čovek moćnog i veoma uticajnog "Špringerovog" medijskog koncerna Matijas Defner navodno (iz "Šringera" to poriču) u nekoliko njihovih (tajnih) susreta vršio (i vrši) pritisak na Fridriha Merca da "sruši politički bedem" prema Alternativi za Nemačku. Uticaj medija ove kuće, posebno njenog "Bilda", na javno mnjenje je, inače, ogroman.
Kancelar je u tradicionalnom "letnjem intervjuu", razgovoru sa domaćim i stranim novinarima, pre nekoliko dana bio, međutim, izričit: sve će učiniti da osujeti pobedu AfD-a, neće dozvoliti da jedna izrazito desničarska stranka dođe na vlast u nekoj nemačkoj pokrajini prvi put posle Drugog svetskog rata.
Odskočna daska ka kancelarskom tronu
Saksonija Anhalt je samo jedan od razloga što se kancelar, zajedno sa bavarskim premijerom i liderom Hrišćansko socijalne unije Markusom Zederom, upustio u grozničavu, naglašeno urgentnu, potragu za Španovim naslednikom.
Funkcija predsednika Unijinog poslaničkog kluba u Bundestagu je politički izuzetno važna. Po "težini" odmah posle kancelarske.
Po tradiciji to je uvek bila odskočna daska ka kancelarskom tronu. Od Konrada Adenauera do Fridriha Merca. U različitim varijantama, ista u suštini.
Nekadašnji gradonačelnik Kelna Adenauer je na osnivačkoj skupštini stranke seo u fotelju predsedavajućeg, kao najstariji delegat (71 godina), privremeno, dok se ne izabere njen lider: ostao je na čelu Hrišćansko demokratske partije (CDU) punih šesnaest godina i bio njen prvi kancelar, tada "samo" Zapadne Nemačke.
Merc se "katapultirao" na kancelarski tron, takođe sa funkcije šefa poslaničkog kluba u Bundestagu, tek u drugom pokušaju. Prvi put je to pokušao 2002. Angela Merkel je iz dvoboja s njim izašla kao pobednik. S te funkcije se dokopala kancelarske. I tu ostala šesnaest godina.
Ta cifra se, eto, više puta ponovila u novijoj nemačkoj istoriji. Prvo kod, rekosmo, kod Adenauera kao lidera stranke, pa potom i kancelarski kod Helmuta Kola i Angele Merkel.
Krah velikih aspiracija i ambicija
I Jens Špan je očigledno računao na to. Još relativno mlad (46 godina), s već bogatim političkim iskustvom: bio je najmlađi poslanik Bundestaga 2002, ministar zdravlja kod Merkelove, da bi, kad je Merc izabran za kancelara, seo u njegovu dotadašnju (prestižnu) fotelju šefa demohrišćanskog poslaničkog kluba i mogao je strpljivo da čeka odlazak kancelara već sada u ozbiljnim godinama (71).
Sada, napokon, o razlogu za ostavku koja je toliko uskovitlala političke strasti i usijala političku i medijsku nemačku scenu. Ostavci koja bi, uprkos svim njegovim veštinama (izašao je „samo okrznut“ iz nekoliko skandala i afera, posebno onih iz vremena pandemije, kad je bio ministar zdravlja) mogla da označi, ako ne kraj političke karije, ono, i najverovatnije, krah aspiracija na kancelarski tron.
Jens Špan je, inače, izdržao sve kritike i podozrenja iz njegove redova njegove naglašeno konzervativne stranke zbog njegove otvorene homoseksualnosti. Nije mu, međutim, oprošteno što je, zajedno sa svojim suprugom, poželeo da ima i dete kako bi formirali zajedničku porodicu!
Ni to ga, samo po sebi, ne bi oteralo s funkcije da dva nemačka homoseksualca, od kojih jedan na tako visokoj i odgovornoj funkciji, nisu posegli da taj poduhvat ostvare na način koji u Nemačkoj zakonski nije dozvoljen (kažnjava se s nekoliko godina zatvora): da dete dobiju (i dobili su ga) uz pomoć iznajmljene, takozvane "surogat majke" u – Sjedinjenim Američkim Državama.
Merc: ispravno i neizbežno
Radost roditeljstva u Španovom domu pomutila je, za njega neočekivana, lavina žučnih i žustrih kritika, pod čijim teretom je morao da povuče ("kao političar i hrišćanin") radikalan politički potez.
U obrazloženju razloga za ostavku, Špan je, između ostalog, napisao kako je shvatio da njegova "lična sreća, osnivanje porodice sa suprugom, i to što sam postao otac (biološki otac deteta je, inače, Španov partner i suprug) nisu spojivi sa mojom političkom funkcijom..."
Fridrihu Mercu, koji je ostao bez desne ruke , glavnog čoveka u parlamentu, nije ostalo ništa drugo, pored dodatnih velikih briga sa kojima se neočekivano suočio, osim da konstatuje kako je Španova odluka "ispravna i neizbežna".
Uz ključnu konstataciju da je "verodostojnost najveći kapital u politici".







