Raspad zemlje i suđenje Miloševiću: SAD počele kod nas, sad nastavljaju u Ukrajini

Dvanaestog februara 2002, pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu, počelo je suđenje bivšem predsedniku Srbije i Jugoslavije Slobodanu Miloševiću. Milošević je bio prvi predsednik neke države kome je suđeno pred međunarodnim sudom.

To je, kako su najavljivali neki izveštači, bio početak "procesa veka", koga je tada pratilo više od hiljadu najvećih svetskih medija. Tadašnje vlasti Srbije izručile su Miloševića tribunalu na Vidovdan, srpski nacionalni praznik, 28. juna 2001. Bilo je to još jedno namerno i unapred smišljeno poniženje Srbije, koja se tada nalazila pod navodno demokratskom vlašću.

Milošević se na sudu u Hagu branio sam. Pred sudom je, prema izveštaju Dojče velea koji ismeva ove tvrdnje kao "teorije zavere", govorio o "međunarodnoj zaveri protiv Srbije i Jugoslavije, posebno izdvajajući Nemačku i Vatikan, jer su i oduvek radili na uništenju Jugoslavije." A tu su, "naravno, i Amerikanci, koji su se založili za napade NATO saveza na Srbiju."

Ipak, razbijanje Jugoslavije nije bilo nimalo slučajan ni spontan proces. Iza svega je stajala tada najmoćnija svetska sila – Sjedinjene Američke Države, sa svojim vazalima i satelitima, poput Nemačke.

Ova istorija se ponavlja i danas, na primer sa Ukrajinom, koju te iste sile naoružavaju "leopardima" i "abramsima", i podstiču je na rat protiv Rusije, koji će se voditi "do poslednjeg Ukrajinca."

Američki "Drang nach Osten" 

Prema mišljenju novinara i sociologa Slobodana Reljića, događaji u Ukrajini su samo nastavak onog što su SAD već uradile sa Jugoslavijom.

SAD teže svetskoj hegemoniji i u tom cilju ne biraju sredstva: "Danas ukrajinska kriza označava okončanje zapadnjačkih orgija na Istoku, koje su krenule iz oblaka prašine koja se podigla od pada Berlinskog zida", tvrdi Reljić. "Slobodan Milošević je, istorijski gledano, bio prvi koji tu beskrupuloznost nije video kao oslobođenje i tranziciju u dobro, a Vladimir Putin će to orgijanje zaustaviti i ovaj poslednji Drang nach Osten’ u istorijskom maršu baciti u očaj."

"Ovaj (novi) `Drang nach Osten`", dodaje Reljić, "upakovan je kao širenje EU i NATO-a na Istok. A na do neba visokom talasu antikomunističke propagande, istočnoevropski narodi su ga dočekivali kao oslobođenje, dolazak blagostanja, poništavanje drastičnih razlika između kolonizatora-pljačkaša i vekovima okupiranih naroda."

Naravno, nije bilo ništa od oslobođenja ni od obećanog blagostanja. Jedan jaram samo je zamenjen drugim i daleko gorim, onim američkim. Danas narodi Evrope srljaju u novi rat protiv Rusije, u kome će oni sami predstavljati "topovsko meso", pešadiju koja će ginuti za interese SAD, odnosno nomenklature koja vodi današnju Ameriku. Istorija se ponavlja. Isto to su radili i Hitler i Napoleon.   

Kako primećuje Reljić, sada, posle tri decenije, "ukrajinska kriza je ceo kontinent suočila sa morem laži, praznih obećanja i sa novom pljačkom. Ali, ovaj put ni zapadni deo Evrope nije pošteđen. Čitav kontinent, koji je sebe smatrao cvetom savremenog sveta, trese se u groznici", primećuje Reljić.

"I upravo zato je Miloševićevo ime u istoriji postalo nedodirljivo. I to ne samo u srpskoj istoriji."

Povratak Slobodana Miloševića

Ukrajinska kriza, uočava Reljić, "silovito je u političku orbitu ponovno izbacila Slobodana Miloševića". "Zapad je, agresivno optužujući Vladimira Putina, njega poredio sa Miloševićem, a današnju Rusiju sa Miloševićevom Srbijom. Međutim, Rusi u tome nisu videli ništa loše. Naprotiv. Srbija koja nije uvela sankcije Rusiji ruska je zvezda zornjača."

Milošević je u Hagu optuživan za ratne zločine počinjene protiv drugih jugoslovenskih naroda u ime "velikosrpskog nacionalizma i hegemonizma". Od Miloševića je, za potrebe zapadnih medija i ratne propagande, napravljen "novi Hitler", njegova doslovna replika, a Srbija je izjednačavana sa Nemačkom u doba nacizma.

Zapravo, to je, kako primećuje nemački istoričar Kurt Grič, bilo ključno u zapadnoj propagandi za pokretanje rata NATO-a protiv Srbije: izjednačavanje Miloševića sa Hitlerom. "Sugerisano je da je to borba protiv novog Hitlera", uočava Grič. "Milošević je, navodno, bio novi Hitler, a Srbi novi nacisti. Ako ne podržite rat protiv Miloševića, onda je to isto kao da ništa ne preduzimate protiv Hitlera." 

Osim toga, ovim je postignut još jedan važan cilj, primećuje nemački istoričar. Rat protiv Srbije i Jugoslavije bio je "dobrodošao samoj Nemačkoj koja je tako `odbacila` pečat Holokausta, jer je još devedesetih svako razmatranje o eventualnom vojnom angažovanju nemačke vojske praćeno podsećanjima na zla koja su nacisti naneli svetu."

"S krajem rata na Kosovu je ta debata u nemačkoj javnosti okončana", dodaje ovaj istoričar, "i sada se podrazumeva da nemački vojnici mogu ratovati širom sveta."

Hitlerizacija Miloševića

Ključna u satanizovanju Srba i Srbije, kako primećuje italijanski filozof Dijego Fuzaro, bila je "hitlerizacija Miloševića". U tu bajku su, nažalost, poverovali i neki Srbi. To je, u stvari, dodaje ovaj mislilac, "loša komedija, kojoj bismo se smejali da zbog nje ne moramo da plačemo."

Glavnu ulogu u toj komediji, prema Fuzaru, "ima izabrani diktator sa brkovima, predstavljen kao novi Hitler, prema formuli koju je Levi Štros nazvao `reductio ad Hitlerum`.”

Taj okrutni diktator se može zvati Sadam, Milošević, Gadafi ili Asad – ili "Hitlerošević", prema dosetci "hiperatlantističkog" italijanskog magazina „Espreso", koji je 1999. godine, u jeku ilegalnog NATO-rata protiv SR Jugoslavije, objavio naslovnicu sa fotomontažom na kojoj su Slobodanu Miloševiću dodati hitlerovski brčići, i preko svega, krupnim slovima, bilo ispisano "Hitlerošević", sa metom iscrtanom na Miloševićevom čelu.

"Ne postoje granice nakaznosti", konstatuje Fuzaro, "a ova naslovna strana je to široko dokazala."

Još jedna zapadna medijska bajka je da je Miloševića na kraju "porazio sopstveni narod". Milošević je uklonjen sa vlasti pučem od 5. oktobra, navodno zbog, takođe "spontane narodne pobune". Šta je, međutim, predstavljao 5. oktobar 2000. u istoriji Srbije?    

Danas znamo da je to bila samo kulminacija izdaje, pripremane godinama unazad. U njoj je važnu ulogu imala organizacija "Otpor", koja će se kasnije pretvoriti u "Kanvas" - jednu u nizu američkim novcem finansiranih organizacija, specijalizovanih za izvođenje "obojenih revolucija" po svetu.

Peti oktobar 2000. godine bio je i rezultat izdaje dela službi bezbednosti Srbije, koje su imale dužnost da štite ustavni poredak i legitimnu vlast u Srbiji.

"Racionalno ubijanje zemlje"

Zašto su se SAD, uz pomoć svojih evropskih satelita, odlučile da ubiju Jugoslaviju, koju je tako uporno branio Slobodan Milošević?

Kako je primetio američki politikolog i politički pisac Majkl Parenti, u tekstu "Racionalno uništavanje Jugoslavije", optužbe protiv Miloševića su "u najmanju ruku bile ironične, jer jedino Srbija nije pokrenula ni dovršila procese etničkog čišćenja, za razliku od etnički već očišćenih Hrvatske, Bosne i Kosova."

"Srbija je i sada jedino multietničko društvo", dodaje Parenti,  "koje je preostalo u bivšoj Jugoslaviji, u kojem nije bilo etničkog čišćenja, sa svojih dvadeset i šest nacionalnih grupa, uključujući i hiljade Albanaca koji žive u Beogradu i okolini."

Kako podvlači Parenti, Jugoslavija je bila izgrađena na ideji da Južni Sloveni neće ostati slabi i podeljeni narodi, koji su, međusobno zavađeni, postajali lak plen imperijalnih interesa. "Zajedno Sloveni su mogli da formiraju značajnu teritoriju sposobnu za ekonomski razvoj, a to je, u velikoj meri, i ostvareno tokom 60-tih i 70-tih."

"Posle Drugog svetskog rata, socijalistička Jugoslavija postala je održiva i ekonomski uspešna nacija." Jugoslavija je imala zavidnu stopu privrednog rasta, podseća Parenti, kao i "pristojan životni standard, besplatnu medicinsku negu i obrazovanje, zagarantovano pravo na posao, jednomesečni plaćeni odmor, stopu pismenosti od preko 90 procenata i životni vek od 72 godine." I obezbeđivala je svom (multinacionalnom) stanovništvu "pristupačan javni prevoz, stanovanje i komunalne usluge, sa ekonomijom pretežno u javnom vlasništvu."

"Komadanje i sakaćenje Jugoslavije", smatra Parenti, "bilo je deo usaglašene politike koju su 1989. godine pokrenule Sjedinjene Države i druge zapadne sile." Jugoslavija je tada počela da predstavlja idealnu žrtvu, predviđenu za odstrel: "Jugoslavija je bila jedina država u Istočnoj Evropi koja nije dobrovoljno srušila ono što je ostalo od njenog socijalističkog sistema i koja nije uspostavila ekonomski poredak zasnovan na ’slobodnom tržištu’."

Iz tih razloga je demonizovana i Srbija i njen predsednik Milošević. Zapad nije štitio narode ni nacionalne manjine u Jugoslaviji, jer nije imao od koga da ih štiti, to je bio samo izgovor za nasilne akcije koje je preduzimao.

Geopolitika važnija od dokaza

Haški tribunal je, kako je rekao sam Milošević, bio "pristrasan sud, na strani pobednika tokom ratova na Balkanu."

Atmosferu u kojoj je počinjalo suđenje Miloševiću opisao je Piter Bajls, koji je i sam izveštavao iz Haga: "Objavili su početak najvažnijeg suđenja za ratne zločine nakon Nirnberškog procesa, kada se nacističkim vođama sudilo posle Drugog svetskog rata."

Problem sa suđenjem Miloševiću je bio to što je suđenje bilo unapred režirana predstava, u kojoj je geopolitika bila mnogo važnija od dokaza. Milošević je prvo optužen iz političkih razloga, a tek nakon toga je počeo lov na dokaze. Ne treba zaboraviti ni da je originalna optužnica protiv njega, za navodni genocid i ratne zločine počinjene na Kosovu, objavljena u maju 1999. godine, usred NATO bombardovanja Jugoslavije, odnosno u vreme kada rat na Kosovu nije išao po planu koji su skovale Sjedinjene Države i njihovi saveznici.

Mutne tvrdnje Sjedinjenih Država i njihovih saveznika o genocidu, o stotinama hiljada mrtvih, kako je tada zabeležio novinar Džon Pildžer, ispostavile su se kao lažne. U septembru 2001. godine, čak je i sud Ujedinjenih nacija zvanično priznao da na Kosovu nije bilo genocida.

Tada su tužioci u Hagu morali da podignu novu optužnicu, ovog puta za rat u Bosni. Milošević je optužen za sudelovanje u "zajedničkom zločinačkom poduhvatu" - navodnom planskom ubijanju i etničkom čišćenju bosanskih Hrvata i Muslimana, sa ciljem da se formira takozvana "Velika Srbija".

I to je palo u vodu. Milošević nije bio "okoreli srpski nacionalista", već ubeđeni socijalista, posvećen ideji multietničke Jugoslavije. Milošević nije stvarao "Veliku Srbiju", već je pokušavao da sačuva "veliku Jugoslaviju", što je na koncu, i sa ogromnim zakašnjenjem, priznao i sam Haški tribunal.

Uz to, "Milošević je bio čovek za koga je svaki oblik rasizma praktično bio anatema. Insistirao je na tome da se moraju zaštititi pripadnici svih naroda", napisao je na svom blogu novinar Nik Klark.

Nik Klark navodi i da je haškom tužilaštvu smrt Miloševića u pritvorskoj ćeliji, u martu 2006. godine, došla "kao kec na jedanaest", jer je sve što smo videli tokom suđenja u Hagu nagoveštavalo da je praktično nemoguće da bi osuđujuća presuda ikada mogla da zaživi.