Srbija i Balkan

Ni mrtvima nisu dali mira: Za krvavi Božić u Kravici kraj Bratunca niko nije kažnjen

U čitavom ovom kraju i dan danas se prepričavaju strašni događaji i žive sećanja na krvavi Božić 1993. godine
Ni mrtvima nisu dali mira: Za krvavi Božić u Kravici kraj Bratunca niko nije kažnjenGetty © Damir Sagolj

Na Božić 1993. rano ujutru, jedinice Nasera Orića iz Srebrenice ubile su u Kravici kraj Bratunca 49 meštana, više od 80 ranile, sedmoro je nestalo, zapaljeno je 688 srpskih kuća, 101 dete ostalo je bez jednog ili oba roditelja.

"Iako je Naser Orić, naš komandant slavni, Alah da ga sačuva, i nagradi od svih dušamana ovog svijeta, svojim borcima naredio ćutanje, svi smo u Srebrenici znali kad se ide na Kravicu, a, Kravica je za nas bila obećana zemlja, Amerika... Četničko jako uporište... Spremimo se i u toku noći, dok su vojnici zauzimali položaje, mi, žene i deca, jedna ogromna kolona ulazimo u Kravicu prije ispaljenog metka. Grabiš, otimaš. Okolo se ubija, gine, pucnjava, ne može se opisati, kakva je to panika".

Ovako je Fadila Mujić, jedna od "majki Srebrenice" pre koju godinu svedočila iz prve ruke, opisivala novinarima krvavo jutro i krvavi Božić u Kravici, selu kraj Bratunca 1993. godine.

"Borba je da uhvatiš jednu kokoš da poneseš, pa ćeš preživeti tri dana... Da ne govorim o 50 kila kukuruza koliko sam ja donela. Ulazim u jednu kuću, četnici slave Božić, kamara krmetine na stolu, ko te pita što je krmetina, nikad nisi jeo, ali ćeš jesti da preživiš. Tu su kolači, tu je sarma, oni jedu i piju, to je moj prvi susret. Oni su pijani, čestitaju mi Božić. Gde god uđeš, sve pokupljeno, nema ništa... Mase ljudi nadiru, idu prema kućama", svedočila je ova žena iz Srebrenice, jedna od stotina, hiljada žena, civila iz Srebrenice koji su tog jutra stigli za Naserom u Kravicu, u pljačku.

Slaviša Erić, medicinski tehničar, koga je napad Nasera Orića na Kravicu zatekao u sred sela, prošlog januara ovako je za RT Balkan pričao o Kravici na Božić 1993. godine:

"Oko nas pucnjava na sve strane. U ambulanti u Kravici četvorica mrtvih, 16 – 17 ranjenih. Rekao sam ranjenicima, ljudi ustajte ko može, pridržavajte jedni druge, da se ide, da se izvlačimo u pravcu Opravdića i Drine. Poustajaše ljudi, formiraše kolonu, jadnu i bednu, krvavi, jednima zavijene ruke, drugima i ruke i noge, glave, grudi, ostaše u ambulanti oni mrtvi i dvojica teško ranjenih, nepokretnih. Pozovem neke ljude koji su se spremali za povlačenje, uzeše jednog od one dvojice, Željka Radovića i odneše, osta' još jedan, Mlađen Savljević. Vratim se po njega, Mlađen me gleda, veli – "Ostavi ti mene Slaviša, u'vatiće te živog, daj mi samo bombu, a vi idite"... Ja mu velim – "Bolan, ne bi te ostavio za državu da mi daju, ostaću ja sa tobom ako treba"... Podignemo Mlađena ja i još jedan čovek i ponesemo uzbrdo. Pritrča jedan vojnik, viče – "Evo ih četiri pet kuća dalje, pale sve redom".

U dane pred Božić, na sam praznik Hristovog rođenja 1993. godine, Kravicu i okolna sela branilo je tek 300 do 350 ljudi iz seoske straže, raštrkanih na širokoj liniji oko sela. Sa druge strane, iz pravca Srebrenice, demilitarizovane zone pod zaštitom UN, pristigle su, još u ranim jutarnjim satima na Božić bezmalo opkolile selo muslimanske snage pod komandom Nasera Orića, brigade "Potočari", "Sućeska", "3. maj", samostalni bataljoni "Osmače" i "Srebrenica", "Voljavica","Biljeg",  čete "Stari Grad" i "Pusmulići", 6. odred iz Kamenice, 114. istočnobosanska brigada...

"Kad smo od ambulante sa ranjenicima krenuli uzbrdo, čujemo glasove muslimana, viču po selu, pale kuće, pucaju, mi sve odozgo gledamo... Naiđemo, srećom, na neku specijalnu jedinicu iz Bijeljine, jedan sa mitraljezom, sav krvav, preuze Mlađena od mene i onog čoveka, dade mi mitraljez, kad sam uzeo onaj mitraljez u ruke on mi lagan kao pero, bio sam već pao, noseći Mlađena. Kad smo gore izašli, čekaju nas zaprege, volovska kola te oni preuzeše one ranjenike", prisećao se dalje krvavog Božića u Kravici u razgovoru za RT Balkan Slaviša Erić.

Dole u Kravici, satima je trajao krvavi pir Orićeve vojske. Ljubicu Obačkić (75), ubili su na putu dok se sa liturgije, iz seoske crkve vraćala kući. Patolog Zoran Stanković na njenom telu konstatovao je prostrelnu ranu u predelu grudi i prelom u središnjem, čeonom delu glave. Vladimir Gajić bio je napunio tek četiri godine, Novica Bogićević 14. Nepokretnu Maru Božić (89) našli su u njenoj kući, najstrašnije zlostavljali pa živu zapalili, prethodno su starici ubili i sina. I Negosav (80) i Krstina (81) Erić, mučeni su pa zapaljeni u svojoj kući.

Tankosavu Stanković (55), nepokretnu ženu ubili su nožem, na njenom telu patolog je konstatovao 15 ubodnih rana... Telo Nevenke Đukanović (45) ni do dan danas nije nađeno kao i telo njene rođake Vidosave Trišić... Tog dana pobijeni su su  Vladimir Stojanović (78), Drago Lazić (80), Vaso Nikolić (75), Risto Popović (73), Milo Jokić (66), Boško Đukanović (65), Vaso Nikolić (65) godina.

Patolog dr Zoran Stanković marta 1993. godine, pošto su srpske snage oslobodile Kravicu, pregledao je u dva dana 34 leša nađena na području sela.

"Karakterističan je leš koji je označen sa brojem šest, radi se o Lazaru Veselinoviću, rođenom 1935. godine iz Bratunca, radnik. Njemu je odrezana glava koja nije pronađena a odrezana mu je i desna šaka. Karakterističan je i leš Rista Popovića, rođenog 1920. godine u selu Popovići, njemu je odsečena leva ruka, ima utisnuti prelom kostiju lica sa leve strane, ima metak u predelu leve plećke,  ubod nožem u predelu vrata", samo je deo izveštaja doktora Stankovića.  

U Kravici je tog dana spaljeno 688 srpskih kuća i par hiljada drugih objekata. Ubijeno je 49 meštana, među njima 25 bili su civili, 24-oro branioci sela, više od 80 ranjeno, ka Drini i Srbiji je krenula duga kolona izbeglica. Crkva Svetih Apostola Petra i Pavla minirana je zapaljena, oskrnavljena, 101 dete ostalo je bez jednog ili oba roditelja.

Istog jutra napadnuta je i susedna Ježeštica. U Kravici Ježeštici, u čitavom ovom kraju i dan danas prepričavaju se strašni događaji, krvavi Božić 1993:

"Anđelku Miladinoviću iz Ježeštice pred majkom Savkom odsekli su glavu, zavezali je za automobil i odvezli u Srebrenicu. Posle mučenja i Slavku su zaklali. Dragomiru Miladinoviću tog dana ubijena su oba sina, Ranko i Đorđe. Na Božić  u selu pogiboše i braća Vojislav i Radojko Bogićević, pa braća isto Krstivoje i Ivan Đukanović, Anđelko i Dragan Mlađenović, Vidosav i Miladin Đokić, Vujadin i Miladin Dolijanović."

U Ježeštici, Šiljakovcu, što je zatečeno živo pobijeno je. Što je moglo da se odnese – opljačkano je. Što je moglo da gori – zapaljeno je.

Tela nekih od pobijenih Srba izvučena su iz sela na Božić, dan kasnije su sahranjena, tela drugih pobijenih ostala su po kućama, na pragovima, po ambarima, podrumima, dvorištima po selu, livadama, po šumi, sve dok to područje nije oslobođeno. Nikoga od pobijenih ljudi Orićevi nisu sahranili, šta više,  raskopavali su  grobove ranije sahranjenih. Ni mrtvi tog dana u Kravici nisu imali mira.

Iako je prošla već trideset i jedna godina, za zločine u Kravici niko nije kažnjen. U stvari, Oriću za Kravicu nije ni suđeno pošto je "haška pravda" prethodno zaključila da su u selu pobijeni "pretežno vojnici".

Na dan kada je Orić prvosnažno oslobođen optužbi za zločine u Podrinju predsednica udruženja žena Podrinja Šućra Sinanović izjavila je:

"Da je bio kriv, Haški tribunal bi izrekao kaznu. Znači, on nije kriv, on je naš heroj, borac".

image