
Kako umiru civilizacije: U pustinjama masovne usamljenosti

Narodi i civilizacije umiru isto kao i ljudi. Prvi primer je primer Južne Koreje – azijske zemlje, koja drži tužan rekord demografskog kolapsa u takozvanom razvijenom svetu.
Ovaj stari narod je brzo napredovao na putu industrijskog i tehnološkog napretka, rastućih prihoda i unapređenja obrazovanja, sa gigantima u tehnološkoj i poluprovodničkoj industriji, kao što je "Samsung", automobilskim i brodograditeljskim kompanijama poput "Hjundaija", i potrošačkoj elektronici, kao što je "LG".
U ovoj zemlji se među mladim južnokorejskim ženama pojavio pokret 4B, koji se zalaže za potpuni raskid sa egzistencijalnim porodičnim modelom. Termin 4B se odnosi na četiri eksplicitna odricanja: ne udavati se, nemati romantične veze, nemati seksualne odnose sa muškarcima i nemati decu.
Ovo je dramatičan ali regresivan odgovor na društvene, radne i kulturne uslove, sa direktnim uticajem na pad stope nataliteta, piše publicista Roberto Pekioli na sajtu "Eretikamente".
Radost brodolomnika sa Titanika
Ili, primer Italije: "U trgovačkoj ulici u mom komšiluku zatvorena je prodavnica prehrambenih proizvoda, koju je zamenila prodavnica hrane za kućne ljubimce."

Iz jednog, jednostavnog razloga: obližnji trg, mesto sastanaka i igralište, više posećuju psi nego deca, kaže ovaj autor. Svuda se oseća da je zapadna civilizacija na kraju svog životnog ciklusa: stariji ljudi, stranci, ljudi sa kućnim ljubimcima na povocu kako bi se nekako nosili sa usamljenošću, beskrajni redovi sedokosih ljudi u zdravstvenim ustanovama...
Izgleda kao da doživljavamo smrt jedne civilizacije i čitavih naroda. Usred sveopšte ravnodušnosti, i nas i institucija, dodaje Pekioli.
Svuda, ili gotovo svuda, stopa nataliteta na Zapadu naglo opada, domaće stanovništvo izumire, a broj imigranata raste. Naravno, niko nema ništa protiv migranata, a ni protiv kućnih ljubimaca. Reč je o simptomima kraja civilizacije, o prizorima civilizacije na umoru.
I svuda se pokazuje da je globalistički, konzumeristički, individualistički i liberalno-kapitalistički sistem najmoćnije kontraceptivno sredstvo, piše italijanski autor; ljudi se prepuštaju "životnim zadovoljstvima", ali to je radost brodolomnika sa Titanika, koji se kreće ka kobnom ledenom bregu.
U pustinjama usamljenosti...
U Italiji je stopa fertiliteta pala na 1,1, što je polovina od 2,1, koja omogućava biološku reprodukciju. Katastrofa koja malo ili nimalo ne brine stanovništvo, još manje promotere vladajuće klase, piše Pekioli.
Dramatična situacija u Italiji se brzo približava tački bez povratka, trenutku kada preokretanje trenda više neće biti moguće. Svi pevaju, plešu i pokazuju bezbrižna lica. Masovne zabave. Svi su naizgled srećni, zabavljaju se, ali u pozadini se nazire kraj mnogih istorijskih naroda, sa njihovim običajima i dugo građenim tradicijama.
U Južnoj Koreji naglo opada broj sklopljenih brakova, a sa njom i stopa nataliteta. Prisustvo kućnih ljubimaca, sentimentalnih zamena u pustinji masovne usamljenosti, eksponencijalno raste, dodaje ovaj autor.
Rezultati su već vidljivi u svakodnevnom životu. Prodaja kolica za pse premašila je prodaju kolica za bebe, a broj kućnih ljubimaca je tokom poslednje decenije naglo porastao. Stotine osnovnih škola nije imalo nijedno upisano dete u poslednjoj školskoj godini, kaže Pekioli, dok u glavnom gradu, Seulu, upis u predškolske ustanove rapidno opada.
Koreja, zemlja penzionera, sa sve manje radne snage
Prognoze su još više zabrinjavajuće. Južna Koreja stari i uskoro će postati zemlja penzionera, sa sve manje radne snage i sa sistemom socijalnog osiguranja na ivici kolapsa.
Vlada već godinama pokušava da zaustavi ovaj trend finansijskom pomoći porodicama sa decom. Pomoć je poslednjih godina iznosila preko 200 milijardi vona (sto dvadeset milijardi evra). Ali, ove mere nisu dovoljne da preokrenu postojeće trend.
Tome treba dodati i slučajeve seksualnog nasilja, seksualne skandale i širenje ilegalnih sadržaja na internetu, što podstiče nepoverenje među polovima. Muškarci u Južnoj Koreji optužuju feminističke pokrete da pogoršavaju demografsku krizu, ili da su njen osnovni uzrok. Da li je to baš tako? Biće da feministički pokreti nisu uzrok već da su samo posledica.
Kao i pravi rat između polova, između mladih muškaraca i žena, sa ozbiljnim političkim, društvenim i kulturnim implikacijama. Rat polova, u kombinaciji sa individualističkim modelom koji ih čini nevoljnim da osnuju porodicu, rezultira naglim padom stope nataliteta.
Trijumf kulture smrti
U Evropi, Italija, Španija i Grčka predvode trku ka demografskom ponoru. Jedina razlika je u tome što je Južna Koreja već prešla kritični prag. Njena putanja pokazuje do koje mere društvo može trpeti nepopravljiv pad, kada se spoje ekonomske teškoće, razarajuće sociokulturne promene i otvoreni sukob između polova. A ovaj scenario se, primećuje Pekioli, sada dešava i u Italiji.
Istina je da ekonomske mere nisu odlučujuće, iako su, naravno, neophodne. One mogu dati rezultate tek tokom veoma dugog perioda, kao što pokazuju primeri Rusije i Kine, koje se, takođe, bave ovim problemom.
Ali, to nije slučaj na Zapadu, konstatuje ovaj autor, gde se libertarijanski individualizam i potpuni preokret subjektivnih vrednosti i prioriteta kreću u suprotnom smeru.
Samo duboka promena opštih principa mogla bi da spreči pad i propast mnogih istorijskih naroda, tvrdi Pekioli: "Realnost je, međutim, trijumf kulture smrti."
Rađanje novih članova zajednice sprečava se kontracepcijom i, pre svega, abortusom, koji je postao apsolutno pravo, koje se može ostvariti na račun države, koja finansira sopstveno biološko izumiranje.
Na Zapadu se ni na koji način ne podstiče formiranje braka i porodice, prirodne zajednice između muškarca i žene. Naprotiv, pokušava se smanjenje životnog veka, kroz pogoršanje socijalnih prava, uslova rada i zdravstvene zaštite.
Konačno, oni koji su bolesni, stariji, depresivni ili siromašni otvoreno se podstiču na eutanaziju. Sve se to predstavlja kao širenje individualnih prava; moć propagande i indoktrinacije stvara neophodan konsenzus. Osim žalbi na imigrante, koji su postali neophodni, kako bi se sprečio kolaps celokupne ekonomske arhitekture.
Slatka smrt u klinici u Švajcarskoj...
Mi, zapravo, plešemo makabrični ples, u kojem trijumf smrti naroda, našeg nasleđenog načina života, naše kulture i pogleda na svet građen vekovima, brzo napreduje, ali je potisnut, izbačen iz javne debate, zaključuje ovaj autor.
"Umiremo, ali bez našeg znanja", tvrdi Pekioli: "Nikoga nije briga kome ostavljamo ogromno nasleđe, brzo proćerdano, kao u porodicama čija degenerisana ili razvratna deca uništavaju trud generacija..."
Reč je o goloj sebičnosti, o pojedincima koji misle samo na sebe i ne mare za druge: "O sebičnosti mlađih generacija, ali i starijih, čiji instinkt za samoodržanje postaje čisto preživljavanje." Pojedinci veruju samo u lični uspeh i vulgarnu zabavu. Deca su postala nepodnošljiv teret.
U takvom svetu smrt postaje bekstvo od egzistencijalnih patnji. Jedna Engleskinja je doživela "slatku smrt", dodaje on, u klinici u Švajcarskoj, uprkos tome što je bila savršenog zdravlja, slomljena smrću svog sina...
To je samo deo tragične freske sveta koji propada. Sveta kome nedostaje smisao, budućnost, voljeni... Ali pravo i najbolnije pitanje, piše Pekioli, jeste da li takvo društvo, društvo bez očeva i majki, društvo usamljene gomile koja nekud trči, uopšte zaslužuje da živi. I daje porazan odgovor: "Nikada nije bilo tako pravedne i zaslužene smrti neke civilizacije."
Poslednji će ugasiti svetla i za sobom zatvoriti vrata.






