Svet

Politika ispred sporta: Andrea Pirlo, ruske veze i fudbalski zemljotres u Italiji

Kako god se posmatra ovaj slučaj, jedna činjenica deluje nesporno – Andrea Pirlo nije izgubio mesto selektora zbog analize svog taktičkog rada, rezultata ili fudbalske vizije. U središtu rasprave našli su se njegovi poslovni angažmani, geopolitički kontekst i javna percepcija saradnje sa ruskim kompanijama
Politika ispred sporta: Andrea Pirlo, ruske veze i fudbalski zemljotres u ItalijiGetty © Enrico Locci / Stringer

Kada je Italija ovog leta i treći put zaredom ostala bez plasmana na Svetsko prvenstvo, bilo je jasno da nacionalni tim više ne može da se popravlja kozmetičkim promenama.

Zemlja koja je četiri puta bila šampion sveta našla se u najdubljoj krizi u modernoj istoriji, a Fudbalski savez Italije (FIGC) odlučio je da pokrene potpunu rekonstrukciju. Za tehničkog direktora imenovan je Paolo Maldini, jedna od najvećih legendi italijanskog fudbala, koji je za savetnika doveo Leonarda.

Njihov prvi i najvažniji zadatak bio je izbor novog selektora koji bi vratio "azure" na svetsku scenu.

Posle neuspešnih pokušaja da ubede Pepa Gvardiolu, a zatim i Karla Ančelotija, izbor je pao na Andreu Pirla. Svetski šampion iz 2006. godine nije bio slučajan kandidat.

Iako njegova trenerska karijera nije dostigla visine igračke – u Juventusu je osvojio Kup i Superkup Italije – potom je radio u Karagumruku, Sampdoriji i Dubai junajtedu. Za Maldinija i Leonarda presudni nisu bili samo rezultati, već autoritet čoveka koji je godinama predstavljao simbol italijanskog fudbala.

Ko je Andrea Pirlo?

Teško je pronaći fudbalera koji je u poslednje tri decenije toliko obeležio italijanski fudbal kao Andrea Pirlo. Nadimak "maestro" nije dobio slučajno – zahvaljujući jedinstvenoj viziji igre, preciznosti dodavanja i sposobnosti da diktira ritam utakmice, smatra se jednim od najboljih veznih igrača svoje generacije i jednim od najvećih "regista" u istoriji svetskog fudbala.

Tokom igračke karijere osvojio je praktično sve što se moglo osvojiti – šest titula šampiona Italije, dve Lige šampiona sa Milanom, tri evropska Superkupa, Svetsko klupsko prvenstvo, kao i brojne domaće trofeje sa Milanom i Juventusom.

U Kuću slavnih italijanskog fudbala uvršten je 2019. godine, a njegov uticaj na igru i danas predstavlja predmet analiza trenera i stručnjaka širom sveta.

Posebno mesto u njegovoj karijeri zauzima reprezentacija Italije, za koju je odigrao 116 utakmica i postigao 13 golova, što ga svrstava među igrače sa najviše nastupa u istoriji "azura".

Bio je jedan od ključnih ljudi generacije koja je 2006. godine osvojila Svetsko prvenstvo u Nemačkoj. Na turniru je tri puta proglašavan igračem utakmice, postigao je gol već u prvom meču protiv Gane, asistirao Fabiju Grosu u čuvenom polufinalu protiv Nemačke, izveo korner posle kojeg je Marko Materaci izjednačio u finalu protiv Francuske, a potom sigurno realizovao penal u odlučujućoj seriji.

Prvenstvo je završio kao trećeplasirani u izboru za najboljeg igrača turnira, iza Zinedina Zidana i Fabija Kanavara, čime je dodatno učvrstio status jedne od najvećih legendi italijanskog sporta.

Politika ispred sporta

Međutim, upravo kada se činilo da je sve dogovoreno i da će on biti predvodnik novog talasa italijanskog fudbala, sport je prestao da bude glavna tema.

Umesto analize Pirlovih trenerskih kvaliteta, italijanska javnost počela je da raspravlja o njegovim poslovnim vezama sa Rusijom.

Pirlo je od prošle godine globalni ambasador ruske kladioničarske kompanije "Fonbet", a trenutno je i trener Dubai junajteda, kluba čiji je vlasnik ruski biznismen i milijarder Sergej Lomakin, jedan od ljudi povezanih sa ovom kompanijom.

Kontroverze su dodatno pojačane nakon njegove posete Moskvi u maju, kada je prisustvovao Superfinalu Kupa Rusije, učestvovao u promotivnim aktivnostima "Fonbeta" i fotografisao se sa brojnim zvanicama.

Tom prilikom je, zajedno sa Materacijem i Artjomom Dzjubom, učestvovao na potpisivanju autograma uoči duela između Krasnodara i Spartaka.

Ubrzo je usledila lavina političkih reakcija.

Poslanica Evropskog parlamenta Pina Pičerno poručila je da reprezentacija Italije predstavlja državu koja je na strani Ukrajine i Evropske unije i da bi imenovanje čoveka koji sarađuje sa ruskim brendom bilo ozbiljna greška.

Bivši ministar Karlo Kalenda otišao je korak dalje, ocenivši da oni koji promovišu Rusiju ne bi trebalo da obavljaju nacionalne funkcije.

Istovremeno, poslanik Mauro Beruto naglasio je da je problem i činjenica što selektor uopšte reklamira kladionicu, bez obzira na njeno poreklo.

Poseban pritisak izvršila je organizacija "Kodakons", koja je najavila prijavu protiv Pirla, tvrdeći da je svojim javnim nastupima prekršio takozvani Dekret o dostojanstvu iz 2018. godine, kojim je u Italiji zabranjeno reklamiranje klađenja i igara na sreću.

Iako protiv Pirla nije pokrenut nikakav krivični postupak, niti je utvrđeno da je prekršio zakon u okviru svog rada u inostranstvu, politički pritisak postao je toliko snažan da je njegova kandidatura praktično postala neodrživa.

Predsednik saveza Đovani Malago je, uprkos Maldinijevom zalaganju zaustavio pregovore posle konsultacija sa pravnim timom.

Diskreditacija jednog od najvećih italijanskih fudbalera svih vremena

Pirlo je u saopštenju naveo da je njegova saradnja sa "Fonbetom" isključivo komercijalne i sportske prirode, da proizilazi iz angažmana u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i da joj se nepravedno pripisuje politička dimenzija.

"Pripisivati političko značenje toj saradnji znači pripisivati mi stavove koje nikada nisam izneo i koji mi ne pripadaju", poručio je Pirlo, dodajući da oseća veliku gorčinu jer je sportska odluka pretvorena u javnu političku polemiku.

Nedugo potom oglasila se i kompanija "Fonbet", koja je ocenila da su pokušaji diskreditacije jednog od najvećih fudbalera svih vremena posledica politizacije sporta. Savetnik generalnog direktora kompanije Nikolaj Oganezov naveo je da su ovakve kampanje postale uobičajen način stvaranja političkih afera u zapadnim medijima.

Podršku Pirlu pružio je i njegov sin Nikolo, koji je poručio da mu je kao sinu bolno da gleda kako buka postaje važnija od stručnosti, poštovanja i vrednosti.

"Kao sinu, ali i kao momku koji sanja da izgradi karijeru u fudbalu, bolno mi je da gledam sve ovo. Čini se da je buka važnija od stručnosti, poštovanja i vrednosti. Šta god da se dogodi, jedno će ostati nepromenjeno – ponosan sam na to kakav si čovek, a to mi je mnogo važnije od toga kakav si profesionalac u očima sveta", napisao je Nikolo na društvenim mrežama.

Međutim, tu se priča nije završila.

Slučaj je otvorio i mnogo širu raspravu o tome da li se u evropskom sportu isti kriterijumi primenjuju na sve. Dok su jedni tvrdili da čovek koji sarađuje sa ruskom kompanijom ne može da predstavlja Italiju, drugi su postavili pitanje da li bi reakcija bila ista da je reč o kompaniji iz neke druge države.

Iza svega, naravno, stoji rusofobija

Bivši poslanik Alesandro Di Batista ocenio je da je čitava afera primer rusofobije, zapitavši se da li bi iko negodovao da je Pirlo sarađivao sa izraelskim brendom. Ruski ambasador u Italiji Aleksej Paramonov ocenio je da je legendarni fudbaler postao žrtva "kulture otkazivanja" i političkog pritiska.

Bez obzira na to da li se neko slaže sa takvim ocenama, one su otvorile pitanje koje prevazilazi sam slučaj Andree Pirla – da li se u savremenom sportu isti aršini primenjuju na sve aktere.

Činjenica je da brojni sportisti, klubovi i savezi sarađuju sa kompanijama iz država koje su predmet ozbiljnih međunarodnih kritika ili su uključene u oružane sukobe, a da takve veze retko dovode u pitanje njihovo pravo da obavljaju najviše funkcije u sportu.

Sa druge strane, u Pirlovom slučaju sama činjenica da je reč o ruskoj kompaniji postala je dovoljna da njegova kandidatura praktično bude zaustavljena pre nego što je i formalno razmatrana.

To ne znači da su sve situacije istovetne niti da su sve kritike neopravdane, ali ostavlja prostor za legitimno pitanje da li su kriterijumi koji se primenjuju u ovakvim slučajevima dosledni ili zavise od političkog konteksta i zemlje iz koje partner dolazi.

Fudbalski zemljotres na "čizmi"

Posledice nisu pogodile samo Pirla.

Odluka da on ne bude imenovan izazvala je pravi institucionalni potres u Fudbalskom savezu Italije.

Paolo Maldini i Leonardo, koji su funkcije preuzeli svega šesnaest dana ranije kao nosioci projekta obnove nacionalnog tima, podneli su ostavke nakon što je postalo jasno da njihov izbor neće dobiti podršku rukovodstva Saveza.

Prema izveštajima italijanskih medija, Maldini je prihvatio funkciju uz uverenje da će imati ključnu reč u izboru selektora. Kada je politička polemika praktično onemogućila imenovanje Pirla, procenio je da više nema uslove da sprovede plan zbog kojeg je i došao u Savez.

Poručio je da je ovo tužan dan za italijanski fudbal, jer je pao niže nego ikada ranije, a sve zbog nesposobnosti Fudbalskog saveza.

"Kada smo Leonardo i ja prihvatili ove funkcije, učinili smo to uz jedno jasno razumevanje – da će nam biti ukazano poverenje da vodimo sportski projekat i da ćemo imati ovlašćenja da donosimo fudbalske odluke. Nažalost, postalo je jasno da su nam poverene odgovornosti bez ovlašćenja da ih sprovedemo", rekao je Maldini.

"Mnogi će pretpostaviti da je ova odluka isključivo vezana za Andreu Pirla. Nije tako. Podržali smo ga jer smo, nakon pažljive procene, verovali da je on pravi čovek da započne obnovu italijanskog fudbala. Možete se slagati ili ne slagati sa tim izborom – to je fudbal. Ono što ne sme da se dogodi jeste da se od ljudi traži da nose odgovornost, dok im se istovremeno uskraćuje ovlašćenje da deluju", dodao je.

Razlike su postojale i oko samog izbora kandidata. Dok su Maldini i Leonardo posle odbijanja Gvardiole i Ančelotija stali iza Pirla, predsednik Saveza Đovani Malago razmatrao je i druga rešenja, među kojima su bili Roberto Mančini, Tijago Mota i Antonio Konte.

Posle raspada tog plana, Italija je ostala bez selektora, bez tehničkog direktora i bez čoveka koji je trebalo da sprovede najveću reformu nacionalnog tima u poslednjih nekoliko decenija.

"Nismo podneli ostavke zato što naš kandidat nije izabran. Podneli smo ostavke zato što je nestalo poverenje koje nas je dovelo ovde. Bez poverenja, liderstvo postaje titula, a ne odgovornost", poručio je legendarni Maldini.

Još jedna šansa koju su "azuri" propustili

Fudbalska javnost takođe je ostala podeljena.

Predsednik Serije A Ecio Simoneli ocenio je da je odlazak Maldinija veliki gubitak za italijanski fudbal, dok je sportski direktor Intera Pjero Auzilio poručio da bi Pirlo, zahvaljujući svom autoritetu, zaslužio podršku celokupne fudbalske javnosti.

"Pirlo ima takav autoritet da svi u ovom trenutku treba da mislimo na dobro reprezentacije i da je podržimo, ne razmišljajući o tome šta može da ispadne dobro, a šta loše. Treba da razmišljamo o tome da damo svoj doprinos i da idemo u istom pravcu, odnosno ka onome što je najbolje za reprezentaciju", jasan je Auzilio.

S druge strane, Roj Kin kritikovao je Maldinija i Leonarda zbog ostavki, ocenivši da istinski lideri ne odustaju posle prve prepreke već ostaju da se bore za svoje ideje.

"Da su zaista verovali u preporod italijanskog fudbala, ostali bi, borili se za svoje ideje i dokazivali svoju vrednost. Otići samo zato što njihov prvi kandidat nije izabran? To ne mogu da poštujem. Uticajni ljudi u fudbalu se tako ne ponašaju", istakao je Kin.

Kako god se posmatra ovaj slučaj, jedna činjenica deluje nesporno – Andrea Pirlo nije izgubio mesto selektora zbog analize svog taktičkog rada, rezultata ili fudbalske vizije. U središtu rasprave našli su se njegovi poslovni angažmani, geopolitički kontekst i javna percepcija saradnje sa ruskim kompanijama.

Da li je to opravdano u vremenu kada nacionalni selektor predstavlja i državu, ili je reč o selektivnoj primeni kriterijuma koja pokazuje da u sportu više nisu dovoljni samo znanje i autoritet, pitanje je koje će, barem u ovom slučaju, najviše koštati italijanski fudbal.

image
Live