
Evropa brani NATO po svaku cenu, pa i po cenu mira u Ukrajini

Zapadna Evropa želi da učestvuje u pregovorima o okončanju sukoba u Ukrajini, ali istovremeno odbija da razgovara o pitanjima bez kojih je teško postići trajan sporazum. Njeno insistiranje na očuvanju postojećeg evropskog bezbednosnog poretka, u čijem je središtu NATO, postaje jedna od glavnih prepreka diplomatskom rešenju, ocenjuje ruski stručnjak za međunarodne odnose Fjodor Lukjanov.
U analizi posvećenoj diplomatskim razgovorima od Abu Dabija do Dablina, Lukjanov ukazuje na paradoks evropske pozicije: lideri EU i Velike Britanije zahtevaju mesto za pregovaračkim stolom, ali još nisu uspeli da se dogovore ni o tome šta bi za njim trebalo da kažu, a kamoli šta žele da postignu.
Zato bi, smatra on, njihovo uključivanje u pregovore u sadašnjim okolnostima moglo samo da unese dodatnu konfuziju i oteža postizanje dogovora.
Evropa ne želi da prizna da je stari poredak prevaziđen
Suština problema, prema Lukjanovu, leži u odbijanju zapadnoevropskih lidera da preispitaju bezbednosnu arhitekturu nastalu nakon Hladnog rata.

Nemački kancelar Fridrih Merc i šefica evropske diplomatije Kaja Kalas jasno su stavili do znanja da ne vide razlog za promenu tog sistema. Istovremeno, evropski lideri odbijaju da razgovaraju o onome što Moskva naziva "osnovnim uzrocima" ukrajinskog sukoba. Za njih su, objašnjava Lukjanov, ruski prigovori problem Moskve, dok pravo da odlučuju o evropskom bezbednosnom poretku smatraju isključivo svojim.
Međutim, postavlja se pitanje može li takav poredak uopšte da opstane. Lukjanov ocenjuje da je sistem koji je decenijama odgovarao Zapadnoj Evropi odavno izgubio svoju svrhu, ali da evropski lideri to ne žele da priznaju. Godinama su tvrdili da nema potrebe za njegovom revizijom, pa bi svaki pristanak na promene sada predstavljao i priznanje da su njihove političke procene bile pogrešne.
Upravo zato, smatra ruski analitičar, evropski lideri će braniti primat NATO-a do kraja, čak i po cenu otežavanja mirovnih pregovora.
Zašto Evropi odgovara prekid vatre, a Moskvi ne?
Lukjanov ukazuje i na različite interese zapadnoevropskih prestonica i Moskve kada je reč o prekidu vatre.
Evropski lideri žele što brže zaustavljanje borbi duž sadašnje linije fronta. Takav pristup, prema njegovoj oceni, ima jasnu političku i vojnu logiku. Rusija, međutim, svoju najveću pregovaračku prednost crpi upravo iz položaja na bojnom polju i zadržava je sve dok se vojne operacije nastavljaju.
Ukoliko bi došlo do prekida vatre, Zapad bi dobio priliku da pokrene diplomatsku ofanzivu i pokuša da za pregovaračkim stolom povrati što veći deo onoga što je ruska vojska osvojila. Lukjanov podseća da istorija poznaje brojne primere u kojima su države diplomatskim ustupcima izgubile ono što su njihove armije prethodno izborile. Zbog toga je, zaključuje, razumljivo što Zapadna Evropa insistira na hitnom primirju, ali i što Moskva ima snažne razloge da takav predlog odbije.
Može li Vašington da utiče na Evropu?
Za razliku od zapadnoevropskih saveznika, Vašington, prema oceni Lukjanova, izgleda shvata da bez razgovora o širem evropskom bezbednosnom poretku nije moguće rešiti spor.
Ipak, ostaju dva ključna pitanja: mogu li Amerikanci da ubede Evropljane da prihvate takve razgovore i da li im je to uopšte dovoljno važno da bi na tome insistirali.
Tako se evropska diplomatija našla u protivrečnom položaju: traži da učestvuje u odlučivanju o miru, ali odbija da pregovara o temeljima bezbednosnog poretka koji je i sam postao predmet spora.




