Svet
Najveća pretnja po Izrael: Krstareće i balističke rakete Oružanih snaga Irana
Iran je u proteklih nekoliko decenija uspeo da razvije širok spektar raketa kojima je moguće gađati ciljeve na teritoriji Izraela
Islamska Republika Iran važi za jednog od regionalnih, ako ne i svetskih lidera u razvoju različitih vrsta krstarećih i balističkih raketa. Među njima, postoji više različitih sistema sa dometom dovoljnim da dolete do Izraela, što se moglo videti i proteklog vikenda.
Naime, već je poznato da su u napadu u noći između 13. i 14. aprila, najveći uspeh postigle upravo balističke i krstareće rakete. Za razliku od lutajuće municije "šehid 136", koji su verovatno služili kao mamci i sredstvo za preopterećenje izraelske PVO, dobar deo iranskih raketa savladao je izraelski protivraketni štit i došao do svojih ciljeva - prvenstveno vazduhoplovnih baza Nevatim i Ramon.
U pitanju su uglavnom balističke rakete, a prema procenama bivšeg komandanta Centralne komande (CENTKOM) Oružanih snaga SAD, generala Keneta Makenzija Iran je u 2022. godini imao više od 3.000 raketa ove vrste (kratkog i srednjeg dometa), dok o količini krstarećih nema pouzdanih informacija.
Ipak zbog fizičke udaljenost dve zemlje, jasno je da bi u slučaju eskalacije sukoba i novih napada Iran mogao da se osloni isključivo na naoružanje koje ima domet veći od 1.000 km. Stoga će glavni predmet analize biti upravo krstareće i balističke rakete dugog, odnosno srednjeg dometa u potonjem slučaju.
Iranski arsenal krstarećih raketa dugog dometa
Prva na listi raketa ove vrste je "meškat", čiji je razvoj Teheran najavio još 2012. godine, a o njoj nema puno podataka, osim da se domet procenjuje na oko 2.000 km i da može biti lansirana sa kopnenih, vazduhoplovnih i pomorskih platformi.
Zatim tu je raketa "sumar", koju mnogi izvori (pogrešno) označavaju kao projekat nastao daljim razvojem "meškata". Zapravo, u pitanju je naoružanje razvijeno na osnovu sovjetske H-55 koja se lansira sa vazduhoplovnih platformi, budući da je Ukrajina 2001. nelegalno prodala manji broj ovih raketa Iranu, što su tadašnje vlasti u Kijevu priznale 2005. godine.
Glavna razlika iranske i sovjetske varijante jeste što se prva lansira isključivo sa kopnenih platformi. Na osnovu "sumara", iranska vojska razvila je istoimenu porodicu krstarećih raketa, u kojoj se pored osnovne verzije nalaze "hovejzeh" i "šehid abu mahdi", koje imaju domete od 1.350 km, odnosno nešto više od 1.000 km u slučaju druge.
Takođe, prema pojedinim iranskim izvorima dve novije verzije mogu se lansirati sa kopnenih, ali i sa vazduhoplovnih i pomorskih platformi. Iako su u početku iranski izvori tvrdili da je domet "sumara" identičan kao kod sovjetske H-55 (između 2.000 i 2.500 km), manji domet novijih verzija su ove navode doveli u pitanje. Ono što se zna, jeste da je kod sve tri rakete bojeva glava teška oko 400 kg.
Osim "sumara", Iran je razvio još jednu krstareću raketu na osnovu H-55 koja je označena "asef", a o njoj je svojevremeno pisao i Internacionalni institut za strateške studije (IISS). Jedan od vodećih britanskih tink-tenkova je početkom 2023. godine izneo tvrdnju da je u pitanju raketa prilagođena za lansiranje sa taktičkog bombardera Su-24M, kao i da je domet same rakete između 1.000 i 1.500 km, što uz dolet pomenutog aviona omogućava napade po ciljevima udaljenim do 2.000 km.
Prema deklarativnim karakteristikama, najnaprednija krstareća raketa iranske proizvodnje trebalo bi da bude "paveh", za koju se tvrdi da je korišćena u skorašnjim napadima na Izrael. U pitanju je raketa zemlja-zemlja, dometa 1.650 km, a njena glavna prednost jeste mogućnost promene putanje tokom leta, radi kruženja oko cilja i udara iz neočekivanog pravca.
Uz to, navodi se da ove krstareće rakete mogu da napadaju u "jatu", te da međusobno komuniciraju. Iranski izvori tvrde da se u takvom režimu napada jedna od raketa koristi kao vodilja koja navodi ostale ili služi kao mamac da bi otvorila put do mete za druge projektile.
O poslednje dve krstareće rakete dugog dometa u arsenalu Oružanih snaga Irana - "talaijehu" i "kadr-474" - nema puno podataka, a poznato je da se prva lansira uz pomoć kopnenih lansera i da ima domet veći od 1.000 km, dok će druga biti raspoređena na brodovima klase "sulejmani" i "mahdavi" i ima domet od 2.000 km.
Vredna pomena je i krstareća raketa "ja-ali" dometa 700 km, koja se u početku lansirala samo sa "miraža", ali se prema tvrdnjama iranskih vojnih zvaničnika danas može upotrebljavati sa gotovo svih borbenih aviona Ratnog vazduhoplovstva Irana. Iako joj je domet manji od 1.000 km, u teoriji bi i ova raketa mogla da se iskoristi za dejstvo po teritoriji Izraela, upravo zahvaljujući radijusu kretanja borbenih aviona koji je nose.
Iranske balističke rakete srednjeg dometa - glavna pretnja po izraelsku PVO
Prva balistička raketa srednjeg dometa i prvo naoružanje koje je Iranu dalo mogućnost da dejstvuje po teritoriji Izraela je "šahab 3", čiji se domet procenjuje na oko 1.300 km, dok prema podacima Komiteta za analizu balističkih raketa Odbrambene obaveštajne agencije (DIA) SAD "šahab" može preći čak 2.100 km.
Razlike u procenama dometa su verovatno nastale zbog postojanja više varijanti ove rakete sa oznakama - A, B, C, D, M i ER (engleska oznaka za "povećani domet" - extended range). "Šahab 3" ima jednu bojevu glavu sa visokoeksplozivnim ili hemijskim punjenjem a može nositi i kasetnu municiju, koja teži od 760 do 1.200 kg, što takođe utiče na maksimalan domet.
Takođe, pretpostavlja se da je "šahab 3" nastao na osnovu severnokorejske balističke rakete srednjeg dometa "no dong", poznate i po oznaci "hvasong 7". Pored lansiranja iz raketnih silosa, "šahab" se može postaviti i na mobilne lansirne platforme.
Uz različite varijante, daljim razvojem "šahaba" nastale su rakete "gadr 1" i "emad", ali i rakete iranskog svemirskog programa poput "kavošgara-1", IRIS-a i "safira". Što se tiče "gadr 1" (poznatog i kao "gadr 110" i "gadr 101") i "emada", ove rakete imaju domete 1.600-1950 km, odnosno 1.700 km i bojeve glave teške između 750 i 800 kg. Glavna prednost novih raketa je smanjeno maksimalno odstupanje od cilja koje iznosi 300, tj. 500 m, što je drastično poboljšanje u odnosu na prve verzije "šahaba" kod kojih je odstupanje bilo oko 2.500 m.
Još jedna iranska balistička raketa za koju se sumnja da vodi poreklo od jedne severnokorejske je "horamšar", a pretpostavlja se da je nastala od "hvasonga 10" (BM-25 "musudan". Ova raketa takođe ima nekoliko varijanti sa oznakama 1, 2, 3 i 4, a njihov domet je manji u odnosu na "hvasong 10", oko 2.000 km. Iran je 2019. godine predstavio i varijantu ove rakete sa manjom odvojivom bojevom glavom, za koju se tvrdi da ima domet od čak 3.000 km.
Jedna od najpoznatijih balističkih raketa iranske proizvodnje, zbog svog specifičnog imena je "šehid haj kasim sulejmani" dometa 1.400 km, sa bojevom glavom teškom 500 kg. Za ovu raketu iranski izvori tvrde da je u pitanju nova generacija taktičke balističke rakete "fateh 110", koja ima sposobnost da "probije protivraketni sistem odbrane". Zbog toga se može pretpostaviti da je opremljena odvojivom manevarskom bojevom glavom, to jest MaRV-om (Maneuverable Reentry Vehicle).
"Sejdžil", u zapadnim izvorima poznata i po oznaci "ašura", je raketa dometa 2.000 km sa bojevom glavom teškom 700 kg, a procenjuje se da Iran ima oko 10-12 mobilnih lansirnih platformi za ove rakete. Nije poznato da li su do sada razvijene još neke varijante, ali se zna da je Iran 2009. godine jedno od testiranja "sejdžila" označio kao "sejdžil 2".
Takođe, prema za sada nepotvrđenim informacijama, Teheran razvija i verziju "sejdžil 3", koja će navodno imati domet od 4.000 km, čime bi ovo naoružanje postalo prva intermedijarna balistička raketa iranske proizvodnje.
Osim "kasima sulejmanija", popularnost je doživeo i "hajbar šekan", o kome je već bilo reči, i to ne zbog interesantnog imena, već efikasnosti tokom napada na Izrael i impresivnih sposobnosti njegove manevarske bojeve glave.
Druga raketa koja je takođe intenzivno korišćena proteklog vikenda je "rezvan", dometa 1.400 km, koja se može lansirati sa stacionarnih i mobilnih lansirnih platformi.
Na kraju, najnaprednija iranska balistička raketa je svakako "fatah 1". Domet ovog naoružanja je 1.400 km, a prema tvrdnjama iranskih vojnih zvaničnika brzina u srednjoj fazi leta je 13-15 maha, dok je brzina odvojive manevarske bojeve glave u terminalnoj (završnoj) fazi leta veća od pet maha.
MaRV "fataha" ima vektorisane mlaznice, što mu omogućava da poveća svoju brzinu i promeni smer kretanja, zbog čega je jako teško presresti ga. Težina MaRV-a je jednu tonu, dok je sam ubojit teret težak 350-450 kg.
Da je zaista reč o impresivnom sistemu, potvrdio je i izraelski stručnjak iz oblasti svemirske tehnologije Tal Inbar koji je naveo da je u pitanju "prava i jedinstvena hipersonična raketa", te da "američka sredstva u svemiru mogu da otkriju mesto lansiranja, ali ne mogu da predvide mesto koje će pogoditi".
