Intervju: Ivan Prihodko, gradonačelnik Gorlovke

Kako je Gorlovka postala simbol borbe za slobodu Donjecke Narodne Republike?
Intervju: Ivan Prihodko, gradonačelnik Gorlovke© Илья Питалев / РИА Новости

Gorlovka je, pored Donjecka i Jasinovate, tačka na karti Donbasa koja je od 2014. bila izložena najžešćim napadima sa ukrajinskih položaja. Do početka Specijalne vojne operacije u gradu je stradalo 187 ljudi, od toga 19 dece. Samo od 24. februara 2022. godine, Gorlovka je bila meta 9.734 napada.

Ovde nije reč o količini municije već, kako kaže u razgovoru za RT Balkan gradonačelnik Gorlovke Ivan Prihodko, o broju granatiranja. Granatiranjem se, objašnjava, nazivaju i samo dve granate, ali to može biti i ceo "paket" raketa "grad". Uprkos tome, grad nastavlja da živi.

Koliko se oslobađanjem Zajceva i drugih sela na periferiji grada smanjila linija fronta ka Gorlovki?

U vreme početka SVO linija fronta iznosila je 62 kilometra. Razmislite o tome - 62 km! Nalazili smo se u poluobruču, sa svega dva prohodna puta. Sada je selo Zajcevo potpuno oslobođeno (mesto u kojem je pre rata živelo 8.000 žitelja i koje je dugi niz godina bilo podeljeno između Oružanih snaga Ukrajine i snaga DNR, prim. aut.). Trećina sela bila je okupirana od strane Oružanih snaga Ukrajine. Sada je oslobođen južni deo, oslobođen je Majorsk i linija fronta se sada proteže na 41,5 km. To ne umanjuje broj granatiranja, i naravno mi ne možemo da se opustimo, jer deo koji se nalazi blizu zone fronta još uvek je prilično velik.

Kako, uprkos stalnom granatiranju, funkcionišu komunalne službe, kako teku saniranja porušenih objekata?

Stalno izloženi granatiranju, ljudi nastavljaju da rade. Uvek navodim primer javnih komunalnih preduzeća u gradu Gorlovka. Moramo znati da su Gorlovka, Donjeck i Jasinovataja tri grada najviše izložena granatiranju, i da ljudi moraju biti motivisani za rad u okolnostima kada paket garanata "grad" može da se sruči u centar grada.

Dajem primer komunalnih preduzeća koja su u uslovima rata, nedostatka vode, nepostojanja stabilnog snabdevanja električnom energijom uspela da održe funkcionalno stanje tokom ove zime. Kako biste razumeli, ove godine je 269 kuća uništeno udarima u krov. Na svim ovim kućama smo obnovili krovove i to snagama samo dve ekipe, čiji je posao pokrivanje krovova, komunalnog, i drugih preduzeća iz grada Gorlovke. Obnovili smo vodovode, naš život nije stao, sve je funkcionisalo.

Gorlovku je napustio veliki broj ljudi, ali, zapanjujuće, veliki je broj i onih koji su ostali da žive u gradu u kojem je smrt standardna činjenica. Kako to objašnjavate?

Da, dosta ljudi je sada evakuisano. Sada je u gradu ostalo samo 130.000 stanovnika. Ali svi ti ljudi su patriote svog grada. To su ljudi koji nisu odustali, nisu pobegli. Mogli su da odu mnogo puta. Mogli su da ustanu i odu na posao u Marijupolj za platu pet puta veću od one koju dobijaju ovde. Gorlovčani su i onih 5.500 ljudi koji su 18. februara, kada je objavljena mobilizacija, ustali i bez oklevanja otišli ​​na front. I sada se bore.

Naravno, ima gubitaka, ima ranjenih, mrtvih... I imamo dosta pozicija koje su zauzele žene, kao što je to bio slučaj u Velikom otadžbinskom ratu. Ponosni smo na njih, ponosni smo na naš grad!

Ako dođete u naš grad, nećete videti đubre, nećete videti stanovnika koji baca pikavac na asfalt. Da, imamo problema, postoje problemi sa putevima zato što ima dosta oklopnih vozila... a asfalt ne može da izdrži toliki teret. Ali svi to razumemo, pa živimo, borimo se i pobedićemo. 

Strateški važna pozicija koja vezuje puteve ka Donjecku i Lugansku uticala je na činjenicu da ovaj grad postane konstantna meta Oružanih snaga Ukrajine. Uprkos stalnim granatiranjima i opsadama, Gorlovka je opstala. Kako?

Gorlovka je severno lice republike. Gorlovka se nalazila u polukrugu. Nekome sa strane se činilo da se Gorlovka može zauzeti jednim zamahom, pobediti u jednom danu. Ali postoji jedan problem - za naše neprijatelje. Sve ove godine Gorlovku je branila 3. brigada. Neko je zove Gorlovskaja, neko je zove Berkut.

Dakle, 95 posto boraca ove brigade su stanovnici Gorlovke. I, zamislite, oni drže odbranu grada a iza njihovih leđa žive njihove porodice.

Mislite li da ovi ljudi mogu odstupiti? Tu su njihova deca, majke, očevi, žene. Naravno da ne! Stoga se ovi ljudi bore do kraja. Sada pokazuju hrabrost u ofanzivi, veoma teškoj ofanzivi... Ali ništa, mi napredujemo, polako oslobađamo svoju zemlju.

Dakle, Gorlovka nije samo strateški važna tačka, već je simbol borbe za slobodu Donjecke Narodne Republike.

Blisko ste sarađivali sa Olgom Kačurom, gardijskim pukovnikom, legendom i simbolom Narodne milicije DNR, koja je bila ciljana meta ukrajinskog granatiranja. Koliko takvih heroja živi u Donbasu a da za njih nije čula šira javnost?

Korsu sam upoznao 2016. godine. To je osoba ne samo komplikovana u komunikaciji, već i veoma surova. Zamislite, ona je komandovala raketnom divizijom!

Tamo su bili muškarci, svako sa svojim karakterom, ali svi su joj se povinovali, slušali je i voleli kao mamu. Iako je bila Dončanka, rođena je i dugo je radila u Donjecku, do smrti, praktično osam godina, živela je u Gorlovki. Mnogo toga ju je vezivalo za ovaj grad i život je dala u ovom gradu.

Ako mi postavljate pitanje da li ima puno takvih primera? Ima. Puno! Mnogo. I hvala Bogu da su mnogi od tih ljudi koje mogu da navedem kao primer, još uvek živi.

Recimo, uzmimo kao primer našeg komadanta 1. bataljona Teritorijalne odbrane Gorlovke. To je bataljon koji se svih ovih osam godina izdržavao novcem Gorlovčana. Sergej Anatoljevič Popov, pozivni znak "Dugi" - čovek koji je nekada radio kao bravar, danas je pukovnik, pri čemu sada već ruske vojske. Komandovao je bataljonom, svih osam godina držao odbranu koju ni na jednu sekundu neprijatelj nije mogao da probije.

Takvih primera ima mnogo, mnogo običnih ljudi, ljudi iz naroda. Ljudi koji su napustili sve, ne samo 2022. već od 2014. godine, i otišli da brane domovinu. Razumete? Nisu se krili po podrumima, nisu bežali u inostranstvo, nisu stajali u redovima na granici - oni su otišli na front. I mnogi od njih su, nažalost, dali svoje živote. Mnogo je takvih ljudi, verujte mi.

Sada ćemo stvoriti memorijalni kompleks zajedno sa Kemerovskom oblašću, sa Kuzbasom (jedna od najvažnijih industrijskih regija Rusije sa nekim od najvećih naslaga uglja na svetu, prim. aut.) čiji su stanovnici, na žalost, poginuli kod nas. A Prokopjevsk na Kuzbasu je grad sa kojim je Gorlovka pobratimljena. Zato ćemo stvoriti naš zajednički memorijal, veliki park sa dve istovetne male kapele na kojima će se u ogledalima oslikavati spisak imena poginulih iz Prokopjevska i Gorlovke.

Sada je, uzgred, u Novokuznecku otpočela izgradnja ogromnog trga heroja, a centralno mesto će zauzeti memorijal posvećen Olgi Kačuri, Korsi. Veoma zasluženo. I 3. avgusta, na godišnjicu njene smrti, otvorićemo ovaj memorijal. Dakle, to je veoma značajan događaj za nas.

Kako se Donbas, koji ima svoju Madonu, odnosi prema izveštajima zapadnih medija o stradanju nedužnih civila u Ukrajini. Fotografija 23-godišnje Kristine, krvave i bez nogu, sa detetom u naručju, samo je prećutana...

Gorlovska Madona je simbol. Ali, osim Gorlovske Madone, ima još više od 300 ljudi koji su poginuli, i znate u čemu je stvar? To su sve naši simboli.

Dakle, mi se prema ovim izveštajima sa Zapada do te mere odnosimo spokojno da i ne obraćamo pažnju na njih. Mi smo se davno navikli na činjenicu da nas ne primećuju, ne vide, ne čuju šta god da se desi, bez obzira na to koliko ljudi pogine - 30 ljudi, ili 100 - niko ne obraća pažnju na to. Ceo "civilizovani svet". Ali, glavno je da mi pamtimo, i da ćemo sve njih osvetiti svojim pobedama.

image