Intervju: Danijel Simić, ratni izveštač iz Donbasa

Ovaj posao je najbolje opisati riječima kojima se kod Srba opisuje djelovod u vojsci: Žuriš, žuriš, da bi čekao; čekaš, čekaš, da bi žurio. Mnogo je tu više hladnih nogu ili znojavih leđa ispod pancira, truckanja satima po postapokaliptičnim drumovima i prizorima, dugotrajnog i veoma često beskorisnog iščekivanja na dopuštenje, nego što se vremena provede uz zvižduk metaka, kaže u razgovoru za RT Balkan Danijel Simić, predsednik Udruženja novinara Republike Srpske i dugogodišnji izveštač sa Donbasa.  

Kada bismo pokušali da sumiramo vaše utiske nakon poslednjeg boravka u Donbasu, šta biste označili kao najvažnije? Da li je moguće okvirno iscrtati ratnu kartu i "pretpostaviti" tačke koje bi u perspektivi mogle postati goruće (iz pozicije nekoga ko je svedočio tamošnjim dešavanjima)?

Na sva vaša pitanja mogu odgovarati isključivo iz pozicije čovjeka koji je zainteresovan za područje Donbasa još mnogo prije 2022. godine.

U književno-ideološkom smislu, od vremena kada sam čitao "Tihi Don" Mihaila Šolohova i "Seobe" Miloša Crnjanskog. U mom dokumentarnom scenariju "Lada se vraća kući", koji je nagrađen ali nerealizovan, Samara 1300s - u zemljama bivšeg SSSR poznata kao "osmica" - trebalo je da prođe kroz Slavenoserbsk, grad u Luganjskoj oblasti bivše sovjetske republike Ukrajine. Taj grad je postao granični još jednom 2014. i ruta kojom je trebalo da se krećemo je prekinuta frontom. U Donjeck ću prvi put otići 2017. avionom i preko Moskve, a u Slavjanoserbsk u Luganjskoj Narodnoj Republci tek 2021. godine.

Linija fronta je stabilna i bez većih pomaka od uspostave granice po rijeci Dnjepar u jesen prošle godine. Od tog trenutka inicijativa i postepeni, manji teritorijalni pomaci su na ruskoj strani. Žarište je, naravno, oko Bahmuta/Artjomovska, a ruski vojnopolitički cilj je sada jasan – Kramatorsk i Slavjansk. Zatim granice četiri bivše oblasti koje su nakon referenduma pripojene Rusiji.

Budući napadi Kijeva su takođe jasnog strateškog pravca. To je ugrožavanje kopnenog koridora na Krim, uz vrlo izvjesno sadejstvo u rejonu Kupjanska, kao tačke gdje se zaustavila Harkovska ofanziva. 

Najnovije granatiranje Donjecka odnelo je nekoliko života, ali grad, čini se, spokojno nastavlja da živi svoju svakodnevicu. Kako to objašnjavate?

Više puta sam pričao i pisao o tome. Mene je i ovaj poslednji put iznenadio nivo normalnosti. Čak su i ljudi koji žive tu godinama, u vremenu najžešćeg artiljerijskog terora samog centra grada, po očevidno civilnim ciljevima, javljali da je grad opustio.

Donjeck, koju nedelju nazad, izgleda mnogo više nalik na 2017. godinu, nego što se rat osjetio prošle godine. Da ne znam svu tu statistiku, čiji dio je i povod za vaše pitanje, na prvi pogled ne bih primjetio neku bitniju razliku u Donjecku nekad i sad.

Ljudi koji su ostali, žive pod sviješću da mogu poginuti u svakom trenutku. Ako žive dovoljno dugo, počnu rizik od toga posmatrati statistički. Kao što vi ili ja čujemo da je neko negdje ubio ženu pa sebe, da je saobraćajna nesreća na drugom kraju grada odnijela nekoliko života, ili sličan crnohronični sadržaj.

Nevjerovatno je koliko čovjekova volja da živi može nadvladati neposrednu opasnost po taj isti život. Da ne pominjem morenje žeđu, kojem je ovaj nekada milionski grad izložen do stepena da se stanovništvu pušta voda, recimo, jednom dnevno od 19 do 21 čas.

Izdvojili biste neki razgovor koji je na vas ostavio utisak?

Pričao sam sa mnogima. Vodio duge razgovore, danima putujući vozom.

Ipak, čak i kad bih se trudio, ne bih mogao da izostavim Vitalija Milunova, poslanika u Dumi. On mi je bio i izvor informacija, i društvo više dana. Prije svega u Gorlovci i okolini, ali i šire po Donbasu.

Ne ulazeći u unutrašnje političke prilike Rusije, odnosno poziciju Milunova u njoj, o čemu ništa i ne znam, bili smo istomišljenici po mnogim pitanjima. Posebno oko mog viđenja da Ruska Federacija i njeni građani nemaju nikakvih problema, do onih u svojoj glavi. Rusija ima izuzetne resurse i opšte društvene uslove za život i obrazovanje, koje na mnogim poljima prevazilaze Zapad, a posebno SAD. I pored toga, u Rusiji još uvijek vlada široko oduševljenje Amerikom i engleskim jezikom.

Najbolnije je to vidjeti u izmjeni koda, gdje čak i ruski državni mediji, imena stranih kompanija ili neke druge "uzvišene" pojmove pišu tako što mijenjaju kod iz ruske ćirilice u englesku latinicu. To ne rade u slučaju, recimo, kineskih robnih marki. Tu se ne koristi izvornik. To je pojava već primjećena kod Srba i ja je nazivam „latiničenje“. Već sljedeći korak je „azbukoubistvo“, koje se Srbima već odigralo i Rusi ne bi trebali da nas slijede na toj stazi.

Razgovori o ovakvim, kulturnopolitičkim pitanjima, bili su uz priče o ratu uopšte, težište našeg dijaloga.

Prva linija je vaša novinarska pozicija. Da li se iz rova najbolje vide ne samo neprijateljske pozicije već i suština ovog rata i njegovi povodi? O čemu svedoče vojnici sa prve linije?   

Iz rova je najbolje da se ne vidi ništa. Tako ni vas ne vidi niko. To su, a ne očekivane fraze iz rata, preduslovi za živu glavu.

Moja želja je da izvještavam sa tih tačaka, i izbacim kameru kroz otvor za bojevo dejstvo, ali te prilike su suštinski rijetke i u tome nema ništa glamurozno. Čak ni toliko adrenalinozno, kao što izgleda na kasnije izmontiranim snimcima. Posebno što u neposrednoj blizini dejstava zatičete žene i djecu bez ikakvih sredstava zaštite.

Vojnici se iz pozicije reportera dijele na dvije grupe. Maskirane i nemaskirane. Izjava u kameru maskiranog čovjeka je nezanimljivija koliko i život u vrijeme ograničenja zbog KOVID-19.

Po pravilu su nemaskirana, uniformisana lica, bili pripadnici Narodne milicije DNR i LNR. Njihov zajednički verbalni imenitelj bi bio: Zašto ovo Rusija nije uradila 2014. godine? 

Koje ste tačke fronta obišli i kako ocenjujete moral u ruskoj vojsci?

Prvi izvještaji sa fronta su bili pod Marijupoljem i Volnovahom, dok su još bili u okruženju. Prilikom organizovane posjete mjestu Bugas, kada sam snimio pad projektila ukrajinske artiljerije u našoj blizini, desilo se da shvatim da posjedovanje reportera u ratu ključno samo za strateške istine i neistine.

Smiješno je kad se vratim iz Marijupolja, bez struje, vode i gasa, gdje mrtvi ljudi leže po ulicama; da me neko pita da komentarišem ili potvrdim nešto što se dešava u Kijevu.

Ipak, moje prosto prisustvo na određenim mjestima, bilo je u stanju da obezbijedi srpskogovorećim informaciju, kako je pomenuti Bugas na kartama za koje su izvor zapadni obavještajni krugovi, stoji označen kao teritorija pod kontrolom ukrajinskih snaga, dok sam ja boravio u njemu dva dana ranije. Ili da 11. maja 2022. godine Bi-Bi-Si objavljuje lažnu kartu borbenih dejstava u Marijupolju, gdje je ne samo zavod Iljiča na desnoj obali Kalmijusa, već i zavod Azovmaš, označen kao ukrajinska teritorija, dok sam lično otuda slao video za Banju Luku još 19. aprila.

Trudio sam se da, na ovaj ili onaj način, u jednom ili drugom zvanju, posjetim što širi areal ruske strane fronta. Ja bih rado, iz profesionalne i lične znatiželje, posjetio i ukrajinsku stranu fronta. No, u tom slučaju bih bio uhapšen, a da je moj jedini grijeh prethodni boravak sa ruske strane.

Od mjesta Šljahove u Hersonskoj oblasti, sjeverno od Berislava, Dnjepar sam posljednji put prešao skelom u Herson i nazad preko brane u Novoj Kahovci. Bio sam i u Melitopolju, Berdjansku, Energodaru i Zaporoškoj nuklearnoj elektrani. Posjetio sam Krugloozerku, Genčesk, Skadovsk, Armjansk, Džankoj i dublje na Krim.

Naravno, DNR i LNR ne računam, jer su to mjesta gdje sam boravio među ruskogovorećima više nego u Rusiji, a i prije SVO.

Što se morala tiče, nijesam primjetio bilo šta neuobičajeno za rat. Posebno što bi ukazivalo na opadanje borbene gotovosti ili unutrašnja trvenja. To su već malo priče za proletera na Zapadu, koje, kao što sam već rekao ranije, strateško prisustvo svog čovjeka na terenu sasijeca u korijenu.

Najveća pažnja javnosti usmerena je na Bahmut, grad leševa, gde Vagner zauzima metar po metar, kući po kuću.  Kakav značaj za dalji tok SVO ima pad Bahmuta?

Već mjesecima smo u iščekivanju kada će i posljednja zgrada, s obzirom na to da je grad odavno prepolovljen frontom, vratiti ime po osnivaču Donjecko-krivoroške Sovjetske Republike. Iz Bahmuta u Artjomovsk.

Meni se, lično i istorijski, ta promjena imena toliko i ne sviđa, ali mi je potpuno jasna i logika, i potreba za preimenovanjem, u slučaju kada bi se, naprimjer, Zrenjanin imenovao kao Nađbečkerek, ili Mrkonjić Grad kao Varcar Vakuf.

Kažem lično, jer sam u ovu posljednju turu i krenuo sa namjerom da posjetim Bahmut, kao najistočnije utvrđenje prostrane oblasti koja se nazivala Slavjanoserbija i sezala na zapad do Luganjska.

U tome ovaj put nijesam uspio, jer jedinice PVP Vagner u svoju zonu odgovornosti puštaju samo novinare sa svog spiska. No, mi srpski novinari imamo tu privilegiju direktnog leta za Rusiju iz Beograda, tako da za relativno kratko vrijeme možemo biti opet na terenu.

S obzirom na to da sa ruske strane vidim nekoliko linija odbrane, iskopanih i spremnih, ne vidim kako je moguće da sa druge strane nije tako. U tom smislu trenutno ne vidim presudnu važnost Bahmuta, osim što je došao na red.

Bahmut ili Artjomovsk, postao je ovogodišnji ratni simbol. Kao takav, a budući da vlast u Kijevu mnogo više ratuje u etru i na estradi, nego što je to na frontu, već je detektovan od strane Zelenskog kao mjesto nakon čijeg gubitka bi zapadne diplomate počele da vrše pritisak da se uđe u pregovore uz teritorijalne i političke ustupke Rusiji.

Rusiji je Bahmut možda i potrebniji u simboličkom smislu, kao dokaz da opet preuzima inicijativu i kreće u oslobađanje DNR, kao što je LNR skoro potpuno pod kontrolom ruskih jedinica. Odbijanje većeg ofanzivnog dejstva protivnika, koji gomila snage i reklamira zapadno naoružanje, uz rast BDP Rusije za sedam odsto uprkos sankcijama, zapravo bi imalo jednak strateški efekat, jer na duge staze Ukrajina ne može da izdrži tu trku.

Kakve su procene komandanata jedinica - nazire li se kraj ovom ratu?

Oni komandanti i komandiri na terenu, koje ja srećem, imaju mnogo manje apstraktne misli i bave se konkretnim problemima ratne svakodnevice. Sigurno su najviše zainteresovani za to kad će rat stati, ali ne daju predviđanja o tome.

Lično mislim da je posjeta Si Đipinga Moskvi, kao prvoj adresi poslije reizbora, geostrateški jasno ostavila Rusiju kao favorita u ovom sukobu. Posebno su mi bile zanimljive riječi koje je na neposrednom rastanku uputio Vladimiru Putinu.

Osim što se mogu primjeniti na sadašnju situaciju, podsjećanje na poniženje koje je Kina pretrpela od evropskih sila u stogodišnjem periodu, a posebno kasnija izjava druga Sija da Kina treba da se sprema za rat, ozbiljne su najave, uz ulazak Saudijske Arabije u BRIKS, da se monopolarni, zapadnocentrični svijet, opipljivo bliži kraju.

Ko ima ključne i vjerodostojne podatke na globalnom nivou, ako je to uopšte obavještajno moguće, ovaj rat je u njegovom digitronu već gotov. Preko pola godine je ovo čisti pozicioni rat, a to je vrsta sukoba u kojoj pobjeđuje veći i izdržljiviji sistem, sposoban da čak i ako gubi na sto metara, istrči maraton do kraja.