
Dobro došli u postamerički vek: Trampova igra dima i ogledala

Igračka je konačno slomljena. Tramp već postaje dosadan sa svojim izjavama tipa – "mi smo pobedili, Iran je izgubio". Igra koja podseća na dečje svađe, ali Tramp se svađa sa samim sobom.
Amerika je u ratu sa Iranom pretrpela potpuni poraz, a njegove posledice se ne mogu ni popraviti ni ignorisati, piše za reviju "Atlantik" Robert Kejgan, politikolog i suprug bivše visoke zvaničnice Stejt departmenta Viktorije Nuland.

Ko je Robert Kejgan? Jedan od autora "Projekta za novo američko stoleće" (PNAC), osnovanog 1996. godine, koji je već decenijama okupiran samo jednom idejom: kako, po svaku cenu, održati američku hegemoniju.
Kejgan je jedan od najuticajnijih američkih stratega. Njegova supruga, Nulandova, delila je kolače na kijevskom "Ervomajdanu", a zatim, posle puča, diktirala ko može a ko ne može ući u ukrajinsku vladu. U kijevsku huntu.
Petao koji je prvi zakukurikao
Kejgan je prvi iz američkog establišmenta koji je priznao istinu o ishodu rata "Epstinove koalicije" protiv Irana: "Neće biti povratka na status kvo od ranije, nikakvog konačnog američkog trijumfa, koji bi mogao poništiti štete koje su već nanete..." Ormuski moreuz neće biti ponovo otvoren, dodaje on, kao što je nekada bio.
I sve to zahvaljujući Trampu i njegovom "čoporu besnih pasa", uključujući i "ministra rata" Pita Hegseta.
Sa kontrolom nad Ormuskim moreuzom, nastavlja Kejgan, to je jasno, Iran postaje ključni igrač u regionu i jedan od ključnih igrača u svetu. Uloge Kine i Rusije, kao iranskih saveznika, ojačale su, uloga SAD je osetno smanjena. Amerika se pretvorila u tigra od papira.
Daleko od demonstriranja američke snage, sukob je zapravo pokazao da je Amerika nesposobna da završi ono što je započela. A to će, tvrdi on, pokrenuti lančane reakcije širom sveta.
Doduše, Kejgan je mogao da kaže: svi smo pogrešili. Uključujući i samog Kejgana. Neće biti nikakvog američkog veka. Upravo ulazimo u fazu multipolarnosti.
Zašto je "Operacija Sloboda" završila pre nego što je i počela
U međuvremenu, Tramp nastavlja svoju igru dima i ogledala. Ipak, počinju da cure detalji o tome kako se praktično raspala antiiranska koalicija. Čuveni britanski novinar Martin Džej tvrdi da je ključnu ulogu u svemu odigrao saudijski princ Muhamed bin Salman.

Priča o takozvanom iranskom ratu je komplikovana, prožeta lažima i poluistinama, kaže Džej, ali nedavna otkrića su pokazala da je Trampov neuspeh da čak i započne svoju "Operaciju Sloboda" – manevar u Persijskom zalivu usmeren na pratnju brodova kroz Ormuski moreuz – posledica odluke pomenutog Bin Salmana, koji je podigao ruku i rekao: "Ne, dosta je bilo."
On je sprečio američke snage da ubuduće koriste Saudijsku Arabiju da bi nastavile sa vojnim napadima. Za saudijskog prestolonaslednika, to je bio pragmatičan potez. I prvi znak da se ravnoteža u regionu menja. Ne zato što je on to želeo, već zato što je morao da to učini: Saudijska Arabija je pretrpela najveću štetu od iranskih kontraudara.
Tako je, posle neslavnog kraja operacije "Epski bes", operacija "Sloboda" završila pre nego što je i počela.
Ova odluka promenila je pravila igre i primorala je Trampa da se vrati pregovorima sa Teheranom, piše Džej. I to, dodaje on, uprkos potpunim besmislicama koje Tramp iznosi svakog dana na brifinzima za štampu u Beloj kući, gde tvrdi da Iranci žele dogovor: "Istina je da je Trampu sada očajnički potreban dogovor sa Teheranom."
Dogovor je sve dalji dalji
Zašto? Jer je globalna ekonomija već počela da pada u ponor iz koga će biti teško naći izlaz. I zato što će to, pre svega, imati veoma štetan uticaj po SAD, i to roku koji se odbrojava ne godinama ili mesecima, već nedeljama.
Prvo će pojaviti nestašice u SAD, piše Džej, a potom će uslediti masovna otpuštanja. Tramp ne samo da nema vremena, već ima i sve manje opcija nakon poteza Muhameda bin Salmana da blokira korišćenje američkih vazduhoplovnih baza.
Nedavne vesti o jačanju vojnog saveza UAE sa Izraelom možda su bile nagoveštaj kuda Izrael želi da odvede stvari – eskalacija radi deeskalacije – što je uobičajeni termin među "američkim tok-šou stručnjacima".
Međutim, da li Tramp zaista može da nastavi sa napadima na Iran, pita se britanski novinar. Posebno sada kada se američko prisustvo pretvara u očiglednu demonstraciju vojne nemoći.
Doduše, sukob sa državama u regionu mogao bi da pruži Trampu neophodan izgovor za potpuno povlačenje. On bi tada mogao da i dalje govori novinarima u Beloj kući kako su "SAD pobedile". Jer, veoma malo novinara u SAD zaista razume nijanse i detalje o Zapadnoj Aziji.
Društvene mreže izveštavaju da je dogovor blizu, ali svi vidimo da su obe strane daleko od dogovora o bilo čemu. Dogovor je, zapravo, sve dalji i dalji.
Šah-mat
Vratimo se na kraju Kejganu. Tramp je, piše on, obustavio napade na Iran ne zato što mu je bilo dosadno, već zato što je Iran napao vitalna naftna i gasna postrojenja u regionu.
Prekretnica se, uočava Kejgan, dogodila 18. marta, kada je Izrael bombardovao iransko gasno polje Južni Pars, a Iran je uzvratio napadom na katarsko industrijsko industrijsko postrojenje Ras Lafan, najveće svetsko postrojenje za izvoz prirodnog gasa, uzrokujući štetu proizvodnim kapacitetima čija će popravka trajati godinama.
Tramp je odgovorio proglašenjem moratorijuma na dalje napade na iranska energetska postrojenja, a zatim je proglasio prekid vatre, uprkos tome što Iran nije napravio nijedan ustupak, kaže američki strateg.
SAD i čitav svet nalazi se na početku dugotrajne ekonomske krize, mnogo gore od naftnog šoka sa početka 70-ih. Čak i ukoliko bi Tramp želeo da bombarduje Iran kao deo "strategije izlaska", dodaje Kejgan, on to ne može da učini bez rizika od katastrofe.
Ako ovo nije šah-mat, onda je on veoma blizu, zaključuje on. Poslednjih dana, Tramp je, navodno, zatražio od američke obaveštajne zajednice da proceni posledice jednostavnog proglašenja pobede i odlaska američkih trupa.
Logičan potez, kaže Kejgan. Nada u kolaps režima baš i nije bila neka strategija, Iranski režim je već preživeo višestruke vojne i ekonomske udare. Mogao bi pasti sutra, za šest meseci, ili nikada. Tramp nema toliko vremena, jer cena nafte raste ka 150 ili čak 200 dolara po barelu, inflacija raste, javlja se i globalna nestašica hrane...
Vreme ističe. Bela kuća sada liči na brod koji sve brže tone u živom pesku Bliskog istoka.
Dobrodošli u novi, postamerički svet.








