
Kadar za istoriju: Koliko sveta stane u fotografiju na kojoj se rukuju Putin, Si i Tramp?

U diplomatiji se mnogo toga meri rečima, deklaracijama i potpisanim sporazumima, ali nekada je dovoljna samo jedna fotografija. Kao što je to slučaj danas, na 33. neformalnom samitu APEK-a u Šendženu gde su se rukovali Vladimir Putin, Si Đinping i Donald Tramp.
Tri predsednika, njihovo rukovanje i u pomisao svakog posmatrača: koliko svetske moći može da stane u jedan kadar? Šta se zapravo rukuje kada se rukuju predsednici Rusije, Kine i SAD-a?

Najpre, gotovo četvrtina čovečanstva. U Kini, prema podacima Ujedinjenih nacija, živi oko 1,4 milijarde ljudi, u Sjedinjenim Američkim Državama približno 350 miliona, a u Rusiji oko 143 miliona. Zajedno, to je oko 1,9 milijardi stanovnika ili gotovo svaki četvrti čovek na Zemlji.
A kada se pogleda ekonomska moć, brojke postaju još zanimljivije. Prema procenama Međunarodnog monetarnog fonda za 2026. godinu, američka ekonomija vredi oko 32,6 biliona dolara, kineska 21,6 biliona, a ruska 2,9 biliona. Zajedno – oko 57 biliona dolara, ili gotovo 45 odsto svetskog nominalnog BDP-a. Slikovitije – od svakih 100 dolara vrednosti proizvedene u svetu, 45 dolazi iz ove tri zemlje.
Ali postoji i druga računica, ona koja ne gleda samo koliko nešto vredi u dolarima, već i šta se za taj novac zaista može kupiti. I tu se slika menja: Kina prestiže Ameriku, a ruska ekonomija, koja u dolarskoj statistici izgleda znatno manja, pokazuje svoju stvarnu kupovnu snagu. Po tom merilu, poznatom kao paritet kupovne moći, tri zemlje zajedno čine oko 38 odsto svetske ekonomije.
Dakle, kako god se računalo, na istom kvadratnom metru našle su se tri države na koje otpada više od trećine svetske ekonomije.
I sve to pre nego što se u računicu uključe vojna moć, energetski resursi i politički uticaj.
Nije sve u lovi, mnogo toga je u nuklearnom arsenalu
Prema procenama Stokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI), Rusija je početkom 2026. godine raspolagala sa oko 5.420 nuklearnih bojevih glava, Sjedinjene Države sa 5.042, a Kina sa približno 620.
Ukupno – 11.082 nuklearne bojeve glave, odnosno oko 91 odsto svih nuklearnih bojevih glava na planeti. U ovu procenu ulaze i one koje su povučene iz upotrebe, ali još nisu demontirane.
To je možda i najupečatljiviji podatak o težini trojnog susreta: iza trojice predsednika nalazi se ogromna većina svetskog nuklearnog potencijala.
Ali njihov uticaj ne završava se na oružju.
Vašington ima globalnu mrežu vojnih savezništava, finansijski sistem u čijem je središtu dolar i tehnološke kompanije koje oblikuju savremenu ekonomiju. Peking je industrijski gigant, jedan od glavnih pokretača svetske trgovine i nezaobilazna karika globalnih lanaca snabdevanja. Od kineskih fabrika zavise čitave industrije, od potrošačke elektronike do proizvodnje opreme za energetsku tranziciju. Moskva, s druge strane, raspolaže ogromnim prirodnim resursima, jednim od dva najveća nuklearna arsenala na svetu i značajnim uticajem na globalna energetska i bezbednosna pitanja.
I tu se dolazi do suštine: ove tri zemlje ne moraju da budu saveznici da bi njihovi međusobni odnosi određivali pravac u kojem se svet kreće. Ali je celom svetu lakše kad to i jesu.
Tri stolice u Savetu bezbednosti i tri prava veta
Postoji još jedna značajna brojka – od pet stalnih članica Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, tri su upravo Rusija, Kina i Sjedinjene Države.
Svaka od njih ima pravo veta, što znači da može da blokira usvajanje suštinskih odluka ovog tela. Bez njihove saglasnosti teško je doći do obavezujućih odluka SB o najvažnijim međunarodnim krizama.
Upravo zato susret Putina, Sija i Trampa nije samo prilika za razgovor o bilateralnim odnosima, već i razgovor onih koje imaju presudan uticaj na pitanja rata i mira, međunarodnih sankcija, trgovinskih pravila, energetske bezbednosti i globalne strateške stabilnosti.
Naravno, njihovi interesi nisu istovetni: SAD i Kina se nadmeću za tehnološku i ekonomsku prednost, Vašington i Moskva imaju duboka neslaganja o evropskoj bezbednosti i traže zajednički jezik po pitanju Ukrajine, dok Peking nastoji da sačuva sopstvene interese u odnosima sa obe strane.
Ali upravo ta različitost interesa daje današnjem susretu epitet "istorijski". Jer svetski poredak ne oblikuju samo saveznici koji se lako dogovaraju, već i suparnici koji moraju da razgovaraju. Jer se danas nisu rukovala samo tri predsednika, već su se susrela tri centra moći između kojih se prelamaju najvažnija pitanja savremenog sveta.
A možda je najveća težina tog rukovanja upravo u onome što se ne može izraziti brojkama – u mogućnosti da tri čoveka razgovaraju o pravilima po kojima će živeti ostatak planete.





