
"OsvRT" sa Vrzićem: Novi svetski poredak u Šendženu, "Oj Kosovo" u Briselu i skupština Srbije
Šta samit predsednika Rusije, Kine i SAD u Šendženu znači za novi svetski poredak, zašto se u Briselu čulo "Oj Kosovo, Kosovo", i konstituisanje nove skupštine Srbije, teme su koje u novoj epizodi emisije "Osvrt" analizira urednik informativnog programa televizije RT Balkan Nikola Vrzić.
Samit u Šendženu i novi svetski poredak
Uoči samita lidera tri vodeće svetske sile u Šendženu, lideri nekadašnjeg ekonomskog džina i političkog patuljka, a sada samo patuljka u svakom pogledu, strahovali su da se to ne pretvori u "nepredvidljivi spektakl" u kome bi Donald Tramp stao na stranu njihovih glavnih rivala, Vladimira Putina i Si Đinpinga. Fridrih Merc je čak i javno zavapio, doduše više u svoje nego u ime Nemačke, jer ga tamo podržava samo 14-ak odsto Nemaca: "Bez iznenađenja, molim vas".

A onda im je "Volstrit džornal" oglasio da je došao kraj unipolarnog poretka, zasnovanog na njihovim pravilima, kome služe pokorno koliko i radosno. Jer su oduvek znali ko im je gospodar i bili su zadovoljni da mu (po)služe. Čak i kad je to na njihovu štetu, kao sa sabotažom "Severnog toka" kao najeksplozivnijim primerom. A sada, s "novom dinamikom globalnog liderstva" i "prikazom jedinstva bez presedana čuvara tri najveća nuklearna arsenala na svetu" – beleži "Volstrit džornal" s predvidljivim manjkom entuzijazma – "prvo u istoriji okupljanje lidera Amerike, Kine i Rusije predstavljalo je još jedan znak kraja unipolarnog svetskog poretka kojim su dominirale Sjedinjene Države".
Uostalom, nije samo reč o gunđanju nezadovoljnih kreatora javnog mnjenja na Kolektivnom zapadu, nego i objektivno: trojica predsednika usaglasili su dokument pod naslovom Deklaracija o putu ka miru. Dok se jedino Amerika pitala o miru (i ratu) u svetu, nikoga drugog ništa o tome nije pitala. Agresija na našu zemlju u tom pogledu predstavlja bolan ali važan podsetnik na vreme koje je bilo pa prošlo. Zaključak o novoj raspodeli moći u svetu otuda je u Šendženu očigledan. Uključujući Evropu, koja se i dalje ne pita ništa kad se pitaju Rusija, Kina i Amerika.
U Deklaraciju je upisano samo ono što su trojica predsednika usaglasili da treba da bude objavljeno. Da li je to i sve što je usaglašeno? Donald Tramp je sastanak sa Putinom i Sijem ocenio sa "12 od mogućih 10". Putin je, u sličnom duhu, kazao da niko nije očekivao da će samit proteći tako dobro. Dok je Si najavio da će seme koje je danas posejano tek doneti plodove u budućnosti. Nije ni čudo što sastanak trojice lidera najmoćnijih sila na svetu nije obradovao doskorašnje gospodare rata i mira u svetu.
Naravno, s manje vedre strane, Donaldu Trampu je ograničeniji rok trajanja nego Vladimiru Putinu i Si Đinpingu, a pritom je i dodatno oslabljen porazom na izborima za Kongres, tako da će i to uticati na dinamiku rađanja plodova onog semena koje je posejano u Šendženu.
Šta god da je posejano, Vladimir Putin je u potonjem obraćanju novinarima pojasnio da to uključuje ostajanje Rusije pri ciljevima Specijalne vojne operacije. Oko toga je bio potpuno nedvosmislen, što nije ni čudo, imajući u vidu da je samo par dana ranije Elbridž Kolbi, zamenik šefa Pentagona za odbrambenu politiku, svojim NATO saveznicima objasnio da rusko napredovanje na frontu ne usporava, ali da zato, kao posledica napada na Rusiju, rusko društvo samo postaje još rešenije da ne odustane od ciljeva Specijalne vojne operacije.
Što se toga tiče, u prilog mogućnosti da je u Šendženu dogovoreno i još nešto što nije saopšteno javnosti, "Politiko" izveštava da je Donald Tramp, par sati posle sastanka s Putinom i Sijem, pozvao Koaliciju voljnih (za nastavak rata protiv Rusije) da je obavesti kako baca pare na Ukrajinu – navodno je tom prilikom upotrebio i neke teške reči – dok britanski "Telegraf" još izričitije otkriva da je predsednik Amerike od ratobornih Evropljana zatražio da Ukrajini uskrate finansiranje. I time doprinesu kraju rata u kome su ionako već poraženi, a sada još, povrh onih 90 milijardi evra već pozajmljenih za potrebe Ukrajine, Evropska unija pozajmljuje još 45 milijardi evra, a ostali saveznici treba da obezbede još 25 milijardi. Samo za iduću godinu, s tendencijom da im zafali još i više.
Da li je Trampov zahtev da prestanu da finansiraju Ukrajinu ono iznenađenje koga se pribojavao Fridrih Merc uoči samita u Šendženu? Kada mu je mir lošije rešenje od rata, još ovakvih neprijatnih iznenađenja može samo da mu se poželi. Za dobrobit svih ostalih.
Oj, Kosovo u Briselu
Ne veruj Danajcima ni kad darove donose, važilo je onomad, kad su se u to uverili na teži način. A važi i danas, kad bi nas da namagarče jer nas, za razliku od pripadnika stada Marte Kos, smatraju trojanskim konjima evropskih integracija Zapadnog Balkana.
Tonino Picula popustljivo preporučuje da Evropska unija ne počne odmah da vrši pritisak na novu vlast u Srbiji, nego tek za šest meseci. Da se prvo održe predsednički i lokalni izbori u Srbiji, pa da onda na dnevni red dođe pritisak da se prizna samoproglašena nezavisnost Kosova i Metohije i da osakaćena Srbija uvede sankcije Rusiji. Ili obrnutim redosledom.
Neće biti da ovih šest meseci gratis Tonino Picula želi da pokloni Srbiji zato što želi da se nova vlast u Srbiji konsoliduje kako bi tek onda na nju bio izvršen pritisak. Jer će konsolidovana biti otpornija nego pre no što se konsoliduje. Pre će biti da u narednih šest meseci tekuće gužve i predstojeće kadrovske slagalice Tonino Picula želi da uradi ono što, izgleda, nije uspeo da uradi njegov saborac Aleksandar Maršavelski a na takve namere – da se studentski pokret pretvori u evropski pokret kakav trenutno nije, sa svim podrazumevajućim implikacijama – upozorava ruska Spoljna obaveštajna služba.
I o Maršavelskom i o ruskom upozorenju nešto kasnije, a do tada se mora zabeležiti i da ciljevi simboličkog Evropljanina Tonina Picule ostaju isti kao što su bili pre izbora u Srbiji, i da se u ovom trenutku pobednicima izbora u Srbiji baš i ne veruje da će sprovesti te ciljeve. Koji su, da se ne zanemari, suprotni ciljevima navedenim u programu Studentske liste.
O tome je, uostalom, dovoljno rečito posvedočila izvesna Romana Vlahutin, u ime Hrvatske jednom ambasadorka Evropske unije za (ništa manje nego) geostrategiju. Pa je iz takve ekspertize, komentarišući nečije mišljenje na Tviteru da je spoljnopolitički program Studentske liste "veeeeliko razočarenje" koga se "nijedan radikal ne bi postideo" jer je to "politika kontinuiteta koju bi bez oklevanja potpisali i Milošević i Šešelj", dodala i svoje stručno mišljenje (na engleskom) da je taj program "veliko razočarenje za svakoga ko se nada da će promena vlasti značiti promenu politike i novu, svesrdnu podršku vrednostima Evropske unije. Izgleda se to neće dogoditi – oni samo hoće ekonomsku saradnju (čitaj: fondove Evropske unije)".
Moguće da je naš propust što dosad nismo primetili ambasadorkino postojanje i njeno pravo da se nešto pita o našim pitanjima, ali mora se priznati da je prilično u pravu kad (shodno svom svetonazoru) uočava čak i "hard kor nacionalističke i povremeno bizarne principe spoljne politike" u programu Studentske liste, "udaljene od pozicija Evropske unije koliko god je to moguće".
A kao što je poznato, među evropske vrednosti ne spada i tolerancija za različitost kada to znači udaljavanje od pozicija Evropske unije. Naročito ako je u pitanju njihov rat protiv Rusije.
Uostalom, u razgovoru za Atlantski savet, glavni NATO tink-tenk, Gert Jan Kompman koji sebe smatra nadležnim za naš slučaj jer ima funkciju generalnog direktora Direktorata Evropske komisije za proširenje i istočno susedstvo, dakle, takav funkcioner ovih dana primećuje (s izvesnom zamerkom) da "Studentska lista baš i ne govori o evropskom putu", ali da svejedno postoje "pitanja usaglašavanja sa zajedničkom spoljnom i bezbednosnom politikom" – sankcije Rusiji – "i Kosovo".
Tako da se zaista mora verovati Marti Kos koja tvrdi da se kod njih ništa nije promenilo posle izbora u Srbiji, nego im se omaklo kad je u Briselu odjeknulo da "Srbadija kliče cela, ne damo te, Kosovo". Zato što tamo nije predviđeno da Gračanica sva u sjaju dočekuje Vidovdan, nego da bude opasana bodljikavom žicom – u smislu normalizacije odnosa kroz sprovođenje Briselskog sporazuma i Ohridskog aneksa, koji pored ostalog zahtevaju ulazak takozvanog Kosova u Ujedinjene nacije i sve druge međunarodne organizacije.
Još jednom se mora naglasiti: program nove vlasti potpuno izričito obećava da se neće dozvoliti učlanjivanje takozvane Republike Kosovo u međunarodne organizacije. I da neće biti sankcija Rusiji. Oko toga se, inače, već sprema gadna podvala koje bi predstavnici nove vlasti morali da budu svesni. Ukratko, ako se i ne traži (sad, nego će tražiti za 6 meseci) uvođenje sankcija Rusiji, naši evropski prijatelji već sad će pokušati da izdejstvuju poremećaj srpsko-ruskih odnosa u raznim oblastima, tako da uvođenje sankcija na kraju postane puka formalnost.
Pažnju u tom smislu privlači lista zahteva Evropske narodne partije Srpskoj naprednoj stranci da ne bude izbačena odatle. Na toj listi je, u ime medijske raznolikosti, i zahtev SNS-u da podrži oduzimanje dozvola za rad RT Balkan i Sputnjika.
Ako se to traži od najveće (jedine) opozicione stranke, sasvim sigurno će se tražiti i od nove vlasti. Tim pre što se od SNS-a još traži i da pogasi sve sebi bliske organizacije koje neguju proruski narativ, da njeni predstavnici ne posećuju manifestacije kao što je "BRIKS – Srbija među prijateljima" i slične događaje koji "istražuju alternative putu evropskih integracija Srbije", a da nasuprot tome SNS "zadrži i poveća svoj proukrajinski stav", dakle antiruski.
Brutalno ponižavanje, nema šta, ali takvi su njihovi evropski prijatelji. Ono što traže od opozicije – a to sad imamo crno na belo – tražiće i od vlasti; jer jedino vlast to može da im isporuči, ali, samo ako je u tome ne sprečava opozicija. Nacionalni konsenzus vlasti i opozicije protiv Rusije. A onda će, normalno, i Kosovo doći na red.
Uostalom, šta njih briga šta će biti s nama ako pod njihovim pritiskom bude načinjena sva navedena šteta srpsko-ruskim odnosima. Pa Rusija shodno tome zaključi, na primer, da i nismo baš toliki prijatelji da joj se isplati da nam gas prodaje jeftino. I da nas podržava povodom Kosova u Savetu bezbednosti UN. Štaviše, ovo je za naše prijatelje iz Evropske unije i naročito poželjan scenario, koji doduše zahteva zajedničko pregnuće vlasti i opozicije na njegovom sprovođenju.
U suprotnom, vredi obratiti pažnju na prognozu nekad glavnog ekonomiste Istraživačkog departmana Svetske banke i svetski priznatog stručnjaka za nejednakost (i u tome ima izvesne simbolike) Branka Milanovića: "Ideja da će Evropska unija benevolentno tretirati novu vladu Studentske liste u Srbiji predstavlja čistu fikciju. Naprotiv, Evropska unija tretiraće je gore nego što je ikad tretirala (Aleksandra) Vučića zato što je doživljava kao ideološki podeljenu i slabu. Kroz šest meseci, odnosi Evropske unije i Srbije biće gori nego ikad".
Naravno, ovo pod uslovom da Studentska lista ostane verna svom programu umesto da ispuni zahteve kakvi se stavljaju i pred SNS. A prvo iskušenje u tom smislu predstavljaće samit Evropske unije i Zapadnog Balkana iduće nedelje. U ovom trenutku nije poznato da li će Srbiju tamo predstavljati odlazeća ili dolazeća vlast, i da li će bilo ko uopšte biti u kapacitetu da se pridruži onome što tamo bude odlučeno, ali već se zna šta će tamo biti odlučeno.
Nacrt Deklaracije objavio je američki Radio Slobodna Evropa, a tamo se, potpuno predvidljivo, traži primena svih dosad postignutih sporazuma Beograda i Prištine umesto njihovog preispitivanja pred Ustavnim sudom Srbije – uključujući Briselski i Ohridski iz 2023, to jest ulazak takozvanog Kosova u UN – te "usklađivanje zemalja regiona sa Zajedničkom spoljnom i bezbednosnom politikom EU, uključujući sprovođenje sankcija i sprečavanje njihovog zaobilaženja". Tako da će "lideri Evropske unije pohvaliti partnere koji su se u potpunosti uskladili" – a to su svi sem nas – "a ostale" – što smo mi – "pozvati da slede njihov primer".
Na evropskom putu ka sledećim uslovima. Andrej Plenković je u ime Hrvatske već najavio ono što smo ionako znali, da "neće biti popuštanja Srbiji na njenom evropskom putu", a već se govori i o zahtevima za isplatu ratne odštete između 32 i 189 milijardi evra… No, o tom-potom. Čim prođe onih 6 meseci koje nam Tonino Picula velikodušno daje na poklon.
Formiranje Skupštine
Ako je prethodna vlast imala slabu opoziciju koja je (i) zato zbrisana na minulim izborima, kao i vlast koja je zbog slabe opozicije da je osujeti postala uverena da može da radi šta hoće, pa je shodno tome preterala, onda su prvi radni dani novoj vlasti pokazali da ne može da računa na onako komfornu poziciju.
Dok je novi lider opozicije pokazao da mu je savršeno udobno da s radošću iskoristi svaku mogućnost koju mu pruža Poslovnik o radu Skupštine. Ako se po jutru dan poznaje, naprednjaci se vraćaju na nekadašnja radikalska podešavanja koja su od njih i napravila najefikasniju političku mašineriju u dosadašnjem srpskom parlamentarnom iskustvu.
Drugim rečima, novoj većini neće biti lako s manjinom, koja joj neće dopuštati baš ništa od onoga što je dopuštala sebi dok je bila u većini; od broja stanova po glavi funkcionera (7 u Kumodražu ili 24 u Bugarskoj) do raznih nacionalnih popuštanja u sklopu evropskih dezintegracija Srbije.
S pozitivnije strane, stroža parlamentarna kontrola mogla bi da znači i da novoj vlasti neće biti omogućena sva ona zastranjivanja bez nadzora koja su na koncu i doprinela da doskorašnja vlast postane bivša.
Nova vlast pak već mora da se navikne na odgovornost koja ide s vlašću za koju su se izborili, sve i ako je još nisu preuzeli. U tom pogledu se ističe slučaj jogurta u kosi Lidije Vukićević, koga tamo nipošto nije smelo da bude. Dobro je što se nova vlast od toga ogradila, još bolje za ukupnu javnost u Srbiji što je u svom prvom obraćanju predsednik Skupštine Srbije – i v. d. predsednika Srbije – Aleksandar Čupić osudu tog čina, uz svoje izvinjenje, naglasio naročito. No, najbolje od svega je, ako je, iz toga izveden adekvatan zaključak da nije ni trebalo pozivati pristalice da se okupe tamo gde je zbog toga moglo da dođe do incidenta.
Šteta što taj izraz dobre volje nije produžen i na izbor potpredsednika Skupštine; može se naslutiti da je to posledica pritiska da se ne uradi ništa što bi ličilo na kompromis sa prethodnom vlašću.
Ali nova vlast nije samo vlast onih koji su glasali za nju. Nego i svih onih koji su glasali protiv nje, koliko god da ih je manje, jer su svi oni građani ove zemlje. Njena je sad odgovornost da duboku podelu nekako zaleči; prethodna to nije mogla, ili nije umela, pa je i zato postala bivša. A svi smo u protekle dve godine imali prilike da se uverimo koliko je teško – do nemoguće – upravljati društvom koje je ovoliko podeljeno. Uloge su se sad obrnule, ali podelu to ne umanjuje.
Pomenuti Čupićev nastup u tom pogledu predstavlja dobrodošao signal da možemo i da se saberemo, a ne samo da se delimo. Ovo tim pre što, ako se u nečemu slažu prošla i nova vlast, to je prognoza da će nova vlast hapsiti staru.
Kako ostvariti ravnotežu između neophodne odgovornosti pred zakonom i obaveze da bude očuvana društvena stabilnost? Da potreba za poštovanjem zakona – uz propisane kazne za nepoštovanje zakona – ne poprimi izgled odmazde pobednika nad poraženima. Zarad budućnosti svih nas, to će biti jedan od najvažnijih zadataka buduće vlade. Što pre bude formirana – to bolje. Već i zato što je tekući period interregnuma nesumnjivo mnogo gori.
Pitanje formiranja vlade, na koje još nije odgovoreno jer još nisu otkriveni kandidati za mandatara i ministre, podstiče i pitanje uticaja na formiranje vlade. Te pojava samozvanog "prijatelja studenata" Aleksandra Maršavelskog utoliko ne gubi na aktuelnosti. Ovaj član (u ostavci) zvanične nadzorne službe hrvatskih obaveštajnih službi je – po sopstvenom priznanju – nastojao da ostvari uticaj na studentski pokret.
Sudeći po programu Studentske liste, džaba se trudio. Njegovo delovanje nije ostavilo traga. Ipak, u oprečnim procenama razmera njegovog subverzivnog delovanja prema studentima i Srbiji, jedan nesporan podatak nekako se izgubio iz vida. Naime, ovaj službenik hrvatskog obaveštajnog sektora nesumnjivo je sarađivao sa uredništvom lista koji je objavljivao njegove tekstove. Oni su znali njegov identitet ("ime i prezime poznato redakciji", stoji u potpisu njegovih tekstova) i pritom su saučestvovali u prikrivanju njegovog identiteta. Jer je navedeno samo da je "autor univerzitetski profesor i stručnjak za tranzicionu pravdu", dok su za sebe sadržali, dakle sakrili od svih drugih, znatno bitnije informacije da je dotični stručnjak iz Hrvatske a ne iz Srbije, u čija se unutrašnja previranja meša, i da je povrh toga aktivno angažovan u hrvatskom obaveštajnom sektoru.
To mnogo govori i o prirodi delovanja navedenog medija. No, važnije od toga: koliki god da je uticaj opisani udruženi poduhvat nadzornika hrvatskih obaveštajnih službi i medija iz Luksemburga na srpskom jeziku imao, ili nije imao, na formiranje Studentske liste i na pisanje njenog programa, predostrožnosti radi, mora se poći od pretpostavke da to nije bio i jedini pokušaj da se ostvari nedopustivi strani uticaj.
S tim u vezi i obaveštenje – upozorenje – ruske Spoljne obaveštajne službe da će Evropska unija pokušati da izazove podele u Studentskoj listi kako bi ostvarila svoje ciljeve. Koji su, kako je već rečeno, suprotni ciljevima programa Studentske liste, od odnosa prema Kosovu i Metohiji i Republici Srpskoj, do odnosa Srbije prema Rusiji.
Pošto je aktuelna podela vlasti potpuno nova u političkoj teoriji i praksi – između studentskih plenuma i narodnih poslanika, uskoro i premijera i ministara u budućoj vladi, a nije poznat identitet nikoga od navedenih – pitanje inostranih, a pogotovo nepoželjnih, uticaja sa strane utoliko je intrigantnije. I prirodnije.
Upravo zato je nužno obratiti pažnju na izvesne nijanse. Ko nam je, naime, onomad odabrao Lazara Krstića, ako ga se ko još seća? Ili Božidara Đelića, koga se sećamo nešto bolje zato što se s tetkinog kauča mnogo brzo prebacio na neke udobnije fotelje? Ili Kori Udovički, koja je bila u obe vlasti posle 5. oktobra pa bi joj treća-sreća bilo previše. Ili, kad smo već kod toga, sa znatno manje šanse da im se ponovo posreći, Zorana Mihajlović, Siniša Mali, Goran Vesić…
Nije poenta (samo) u ovim kontinuitetima, nego u podsećanju da su i svi ti odabiri bili netransparentni. Kao što su i ovom prilikom neki predstojeći odabiri. S tim što je u dosadašnjem poretku odabirala nekolicina lidera, pa je bilo dovoljno ostvariti uticaj na tu nekolicinu koja odlučuje, dok u ovom novom poretku, šta god bio u smislu političke teorije, gde (još?) nema isprofilisanog lidera, nije dovoljno ostvariti uticaj na samo nekolicinu lidera. Već na sve ono što odlučuje, poznato pod imenom plenumi, kojih je više od 80.
Što bi moglo da znači i da je u tako difuznom sistemu odlučivanja srazmerno komplikovanije ostvariti uticaj sa strane. Da li je to dovoljna garancija da će biti ostvareno ono što su napisali studenti u svom programu, a ne ono što bi da im dopiše neko sa strane?
Još će bolje biti ako predstavnici nove vlasti jednostavno ostanu verni zakletvi koju su položili. Makar i ako Tonino Picula i ambasadorka Romana Vlahutin zbog toga ostanu trajno nezadovoljni. I ako se ostvari prognoza Branka Milanovića. A možda bi valjalo proučiti i njegovu argumentaciju da se uređeno napuštanje procesa evropskih (dez)integracija Srbije Srbiji mnogo više isplati nego zadovoljavanje Tonina Picule, navedene ambasadorke i premijera Hrvatske koji neće da nam daje popuste…









