
Još 45 milijardi evra bačeno u vetar: Zašto EU očajnički želi da protraći još novca na Zelenskog

Posle prošlogodišnjeg "kredita" – zapravo poklona – od 90 milijardi evra jednom od najbesramnije korumpiranih, ali i potpuno bankrotiranih režima zasnovanih na klijentelizmu, EU se sprema da baci još 45 milijardi evra na Kijev, spasavajući ga od neposrednog finansijskog kolapsa budžeta, piše u svojoj analizi za RT internešenel Tarik Siril Amar, istoričar iz Nemačke koji radi na Univerzitetu Koč u Istanbulu.

"To, da se razumemo, ne treba mešati sa drugih 45 milijardi evra koje tek treba isplatiti kao drugu tranšu onih 90 milijardi, izdvojenih praktično juče", napisao je Amar.
Kako kaže, kada je tih 90 milijardi evra odobreno, pojedini posmatrači nazvali su to planom B Evropske unije, jer je nemačko rukovodstvo bloka – Fridrih Merc u Berlinu i Ursula fon der Lajen, koja drži položaje u briselskom bunkeru – zapravo želelo da umesto toga konfiskuje rusku državnu imovinu vrednu više od 200 milijardi evra.
Ali, pošto su ih u tome osujetile Belgija (zemlja za koju je Berlin odavno trebalo da nauči da ne pokušava da prođe kroz nju) i Italija (taj stari nemački saveznik i izvor glavobolja), Fric i Urši morali su da se zadovolje tržištima kapitala.
Dodavanje još 45 milijardi evra – uz istovremeno pozivanje država koje nisu članice EU da i same izdvoje više novca – predstavlja plan C.
"Ali primetimo da smo ovog puta barem pošteđeni dugih, tvrdoglavih i veoma nemačkih pokušaja da se najpre opljačka Rusija. To može biti znak sve većeg realizma ili shvatanja da bi zahtevati učešće u mirovnim pregovorima sa Moskvom, a istovremeno sprovoditi ogromnu pljačku državne imovine, bilo previše apsurdno čak i po često kafkijanskim standardima EU", ističe autor koji se bavi Rusijom, Ukrajinom i Istočnom Evropom, istorijom Drugog svetskog rata, Hladnim ratom i politikom sećanja.
U međuvremenu, dodaje, nemojte se zavaravati, to je otprilike jedina pozitivna pretpostavka koja se, uz dosta natezanja, može izneti o ovoj operaciji.
Zapadni mejnstrim mediji ne prestaju da ove ogromne poklone pogrešno nazivaju "kreditima", ali će u stvarnosti račun platiti poreski obveznici EU. Formalno, Ukrajina bi trebalo da vrati novac Evropskoj uniji, ali tek kada Rusija isplati "reparacije" Kijevu. To se neće dogoditi i zato će teret pasti na budžet EU, koji služi kao garancija za te kredite.
Ukratko, ono što se establišment EU sprema ponovo da uradi jeste da preda ogromnu količinu novca svojih podanika režimu Zelenskog, dok taj režim – gotovo kao da zauzvrat uzvraća uslugu – nastavlja da lovi sopstvene podanike za zapadni posrednički rat protiv Rusije, koji ih pretvara u topovsko meso. To svakako jeste neka vrsta dogovora. Nazvati ga "poštenim" bilo bi prilično izopačeno.
To je duboko nepravedno ne samo prema običnim Ukrajincima koji životima i delovima tela plaćaju ovaj nimalo džentlmenski sporazum. I građani EU, od kojih se još ne traži – niti se prisilno regrutuju kao u Ukrajini – da žrtvuju svoje živote, takođe prolaze veoma loše. Ne samo da će biti zaduženi za ukupno, za sada, 135 milijardi evra, već će imati i sumorno zadovoljstvo da znaju da te silne milijarde sasvim sigurno nisu potrošene na njih.
A ni trenutak nije naročito povoljan. Kao prvo, iako EU trenutno na sva zvona objavljuje da njena ekonomija stoji bolje nego što se očekivalo, prognoze rasta i dalje su veoma skromne. Ključni pokazatelji, poput inflacije, visokog i rastućeg javnog duga, budžetskih deficita i visokih troškova državnog zaduživanja (na primer, radi davanja poklona Kijevu), i dalje ne ulivaju optimizam.
Tu je zatim i činjenica da raspoloženje prema finansiranju Ukrajine postaje sve mračnije. Marin le Pen, vodeća predstavnica nove desnice uoči predsedničkih izbora u Francuskoj 2027. godine, na primer, isključila je mogućnost daljeg sipanja novca u ukrajinsku rupu bez dna ukoliko pobedi.
Do sada je Pariz bio najveći finansijski podržavalac Ukrajine unutar EU posle Berlina. Nekoliko manjih država – za sada Bugarska, Češka, Mađarska i Slovačka – već je odlučilo da se izuzme od plaćanja danka omiljenom režimu Zelenskog u Nemačkoj. Poslednji pokušaj Berlina da ih ucenama natera na pokornost, barem zasad, nije uspeo da slomi njihov otpor.
"Čak se i u Mercovoj Nemačkoj – gde je on, doduše, najnepopularniji kancelar svih vremena – tlo menja, mada sporo. Tamo je pomoć Ukrajini pretekla migracije i postala pitanje koje najviše polarizuje društvo jer, kako je čak i 'Špigl' – partijski organ radikalnog centra, oduševljeno naklonjen ratu u Ukrajini – morao da prizna, 'solidarnost sa Ukrajinom slabi', stvarajući 'još jedan problem' vladi u Berlinu. Kako delikatno rečeno", naglašava Amar.
Za sada je gotovo izvesno da će establišment EU isterati svoje. Štaviše, vlade koje se usuđuju da pruže otpor mogle bi da budu kažnjene na ovaj ili onaj način. Ipak, kada bi taj isti establišment EU imao ikakvu sposobnost predviđanja, ne bi slavio.
Autor poručuje da pogledate širu sliku i videćete očajnički pokušaj da se novcem nadoknadi ono što EU nedostaje u političkoj težini, zbog sopstvene katastrofalno pogrešne odluke da bezrezervno stane na stranu zapadnog posredničkog rata protiv Rusije.
Dok se bore da uopšte budu uključeni u mirovne pregovore, njeni lideri se, u suštini, okreću protiv sopstvenih podanika i izvlače iz njih još malo – zapravo, mnogo – novca. Održavajući režim Zelenskog na površini i u životu, ta ista EU prećutno prihvata njegov užasan nivo korupcije i pronevera, da i ne govorimo o široko rasprostranjenim kriminalnim aktivnostima, u zemlji i inostranstvu, kao i o njegovom autoritarizmu i brutalnom postupanju prema običnim Ukrajincima.
"Jednog ne tako dalekog dana, i obični građani EU i Ukrajinci mogli bi da shvate koliko je ova politika suluda, nepravedna i, ne na poslednjem mestu, rasipnička. Tada će uslediti pravo polaganje računa", zaključio je Tarik Siril Amar.







